Objavljeno: 26 siječnja, 2021
Autorica: Tatjana Šaler-Olujić
Sivo je nebo prezrivo okrenulo leđa crnim rukama drveća što gaca po blatnoj vodi. Na traci još zelene trave došaptavaju se zadnji tragovi noćašnjeg snijega, a vrbe stojeći u špaliru salutiraju rijetkim namjernicima.
Desno od nasipa izvalila se oranica, mokre i crne udove pružila u daljinu. Nedaleko nje zapušteno polje čuvaju ostaci nekih davnih kukuruza.
Na zavoju, obješene na konopcu razapetom među vrbama, u smeđoj vodi krpe toćaju noge, a prazna crvena gajba piva stražari visoko na postolju i čeka bolje dane.
Okrećem se i vraćam natrag.
U daljini, iznad krovova pod snijegom spavaju neboderi.
Vraćam pogled ponovo prema Kupi čiji je tok u svojoj zimskoj bujnosti zagrlio šumicu uz nasip pa se ogoljelo drveće sa svojim sablasnim granama istovremeno pruža u nebo i ogleda u vodi. Oku zadivljenog promatrača se čini kao da to nije drveće već kao da su to neka nadnaravna, izdužena bića raščupane kose na kupanju.
U tom raspoloženju sjetih se pjesme Johanna Wolfganga Goethea „Pjev duhova nad vodama“ iz 1779. godine. Dušu čovjeka Goethe uspoređuje s vodom; i duša i voda u neprekidnom, vječnom prirodnom ciklusu dolaze s neba i odlaze u nebo. Sudbinu kao nevidljivu silu koja utječe na ljudske živote a koju čovjek ne može spoznati svojim umom ili osjetilima Goethe uspoređuje s vjetrom. Vjetar kao i sudbina ljudskom je oku nevidljiv no za sobom ostavlja tragove koji svjedoče o njegovom utjecaju. Vjetar na vodi stvara valove kao svjedoke svog postojanja dok sudbina nepredviđenim događajima mreška naš duševni mir blagim valićima ili olujnim udarima.
Dušo čovjekova, koliko si slična vodi.
Sudbino ljudska, koliko si nalik na vjetar!
