Autor: Marjan Gašljević
Lijepi, usprkos kalendarskoj zimi, proljetni dan „izvukao“ me je da skoknem do Strašnika. Tamo, naime, ovih šezdesetak dana od katastrofalnog potresa koji je poharao Banovinu i ovo lijepo selo pratim akciju udruge „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“ iz Rugvice, Narta i Dugog Sela u kojoj su ti vrijedni i nadasve empatični ljudi donirali svoj rad, svoja sredstva i svoj materijal te od temelja sagradili kuću jednoj mladoj obitelji s dvoje male dijece. Domaćin, tata Marinović, kao i uvijek tumara po kući i oko kuće pokušavajući biti na usluzi svima uz širok osmjeh. Pitam ga da li je ovo očekivao kada su mu ti posve nepoznati ljudi na samu Novu godinu banuli u dvorište i pitali ga da li želi da mu sagrade kuću. „Ma, još ne vjerujem da se ovo događa.“ Odgovara s širokim osmjehom nutkajući mi pivo.
Unutrašnjost kuće je uglavnom gotova osim onim radovima koje uvjetuje sušenje ožbukanih zidova. Poslove oko elektro, vodnih, odvodnih i instalacija centralnog grijanja su pri kraju. Potkrovlje koje čine tri sobe i sanitarni čvor privode kraju majstori knaufa. Ovo će, i ovako poludovršeno, izgledati kao prelijepa kutijica.
Taman kada sam došao u dvorište tu me dočekuju već dobro poznata lica. U kontejneru koji za nekoliko dana više neće biti stan obitelji Marinović održava se „konklava“. Pristupa, naravno, nema. Marinovići biraju boju fasade.
Sve za tzv. stiropor fasadu donirali su njihovi prijatelji u nogometu iz Austrijskog Gratza. Ljuti protivnici na nogometnom terenu su pravi prijatelji van terena. Naravno, i drugi njihovi nogometni rivali priskočili su svojim donacijama i pomoći. U ovoj utakmici nema „faula“.
Ovdje se zna i vidi gdje je svaka donirana „mrvica“ i nema skrivenih i nestalih stvari.
Kako posao danas iziskuje manje angažiranje većine članova ima se vremena i za priče i pošalice. Danas su na gradilište svratile i neke supruge. Vidi se da su i one kao i njihovi supružnici ponosne i sretne učinjenim. Među vrijednim „majstorima“ zamijetio sam i jednog mladića kako s širokim osmjehom pomaže noseći pakete s kamenim pločama za opločenje. To je posebno utoliko što momak ima down sindrom koji ga ne priječi da ravnopravno pomaže i da se druži s ekipom koje je i on dio.
I ako, kako rekoh, u ovoj utakmici nema „faula“ nisam mogao odoljeti da ne „podbodem“ muževe koje su došle obići supruge. Naime, u prethodnoj objavi u kojoj sam popratio pokrivanje krova na onoj hladnoj buri i zimi neke su gospođe komentirale kako su „u više navrata prolazeći pored kuće vidjele momke koji se ne boje bure i zime već su cijeli dan na krovu.“ To saznanje je zbilja zabrinjavajuće jer „ako je vani bura i zimčina što tamo neke gospođe imaju lutati oko kuće?“
I ako nisam uspio doznati rezultat „konklave“ koji će za mene ostati tajna još nekoliko dana do zgotavljanja fasade i sam sam bio sretan viđenim. „Prvi od jednakih“ mi govori da je osigurano sve, od nove kuhinje jednog donatora do ostalih stvari da bi useljenje bilo kako reče „prije Uskrsa“ jer „Marinovići moraju farbati jaja u novoj kući“. Da, povest ću Vas, poštovani čitatelji, na useljenje obitelji Marinović a sa znatiželjom ću još s vrha brijega tražiti pogledom kućni broj 50 da vidim koje je boje fasada.
I dok lagano vozim kroz Strašnik, selo kontejnera, kampica razbucanih krovova i izvaljenih zidova pogledom tražim nekog stanovnika. Potpuni smiraj u podne. Nigdje nikoga. Jedna žena kliznu u prostoriju Doma s ranglicom u kojoj će ponijeti ručak koji se tu dijeli. Otužno djeluje čak i hrpa, vjerojatno doniranog, građevnog materijala pred seoskom crkvicom. Požurjelo proljeće skromno boja okolne gajeve ovog lijepog mjesta a forzicija se razbacala u svojoj rascvaloj ljepoti između kontejnera i razlomljene kuće.
Ima li Strašnik šansu? Ima li Banovina šansu? Ima li ovdje proljeće šansu?
