Radostan dan nad epicentrom

Autor: Marjan Gašljević

Strašnik. Kućni broj 50. 27. ožujka 2021. godine, 13.00 sati. Obitelj Marinović.

„Tog 29. prosinca 2020. godine, danas znam da je bilo 12.19 sati, opako nas je zdrmalo, kazali su poslije 6,2 po Richteru. Ma nismo ni znali što nas je zadesilo. Kršilo se, lomilo, mumljalo, rondalo, vrištalo. Vani smo shvatili da nam je ostala samo živa i čitava glava. Kuća, šupa, traktor bili su srondani, razbucani, ispucali, polupani. Čak su i kokice u ogradi bile tiho a cigle su virile iz uglova kuće.“

Bez riječi, zbunjeni isprepadani i promrzli dočekali smo tu tužnu Novu 2021. godinu. U dvorište nam je banulo nekoliko nepoznatih ljudi. Virnuli su u ruševine a onda nas upitali: „Hoćete li da vam sagradimo novu kuću?“ Zezaju li nas u ovoj nesreći kao da nesreće nije bilo dovoljno? „Srušiti ćemo ovo i sagraditi novo.“ Reče jedan iz ekipe. Curica mi zaplače: „Nedam rušiti svoju kuću.“ „Ma ne, ovu ćemo ukloniti i sagraditi lijepu, novu kuću.“ Pokušali su tješiti djevojčicu. Ma, tješili su cijelu mladu obitelj Marinović na čelu s ocem Mirom kojemu je, možda, najviše trebala utjeha.

Već 4. siječnja 2021. dok su Banovinu obilazili mnogobrojni volonteri iz cijele Hrvatske a Država još spavala tvrdim snom u Strašniku na broju 50 osvanuli su građevinski strojevi, uklonili razrušenu kuću te na istom mjestu u istim gabaritima iskopali nove temelje. Zašto? Pa stari su napravljeni u poslijeratnoj obnovi i golom su se rukom „krunili“. Tada je počela rasti nova kuća za obitelj Marinović. Miro ni sam nije dobro znao tko su ti ljudi koji grade i njegovom dvorištu. Izgubljeno ih je obilazio uglavnom šuteći. „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“, tako su se zvali i takvu su ploču postavili na ulazu u dvorište okićenu velikom Hrvatskom zastavom na stupu s opaskom: „Donatorske radove izvodi Udruga Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“.

Danas, 27. ožujka 2021. godine Hrvatska zastava na istom mjestu ponosno vijori na vjetru a iza nje stoji potpuno nova u cijelosti završena obiteljska kuća obitelji Marinović.

36 radnih dana bilo je potrebno humanitarcima iz Narta, Dugog Sela i Rugvice okupljenim u Udrugu Prijatelji u nogometu, žuti i plavi da svojim radom i radom donatora, svojim sredstvima i svojim materijalom sagrade ovu, sada, prelijepu obiteljsku kuću. Strpljivo su i predano radili i na kiši i snijegu, na debelom minusu i opakom sjevercu u dana kada su bili slobodni sa svojih radnih mjesta. Od prvog dana kada sam ih posjetio i razgovarao s njima nisu željeli da se spominju pojedinačno već samo kao Prijatelji. Nesebično su dali svoje znanje, svoje vještine i svoj rad kao i nemala novčana i materijalna sredstva koja su ugrađena u ovu kuću. Svatko od njih je dao koliko je mogao a ako kažem da su pojedinci, uz svoj rad, darovali i sredstava i materijala i dosta preko prosječne godišnje hrvatske plaće dužni smo se pitati kolika je granice ljubavi prema bližnjemu među tim sasvim običnim i svakodnevnim ljudima. O njima ne klepeću televizije, ne pišu tiskovine niti imaju svoje radijske emisije a prepoznati će te ih uvijek na svakom mjestu. Ruku ispucalih od rada sa iskrom u očima i skromnim osmjehom na licu.

I danas smo ponudili jednoj Televiziji u prolazu da javnost obavijeste o ovoj nevjerojatnoj i hvale vrijednoj akciji. Odbili su nas. Žurili su se snimiti Medveda kako u Glini „predaje“ kontejnersko naselje. Znatiželjan sam, eto, da li je za danas „uzeo“ dnevnicu da bi se pohvalio s našim kontejnerima? Znatiželjan sam i, eto, koliko je za nesretnike s Banovine dao „od sebe“? I on i njegova družina koja hodočasti uokolo? Da li je „pala“ bar jedna dnevnica? Usput, virnuli smo i kakvo je stanje na gradilištu „prve kuće na Banovini“, kako su s te televizije izvijestili, koju donacijama gradi bivša Predsjednica. Hm, žao mi je ljudi koji su se ponadali ali, izgleda, da će se načekati kao i oni u Medvedovu kontejnerskom naselju.

Eto, u zadnjem javljanju s ove adrese pitali smo se kakve će boje biti fasada jer smo bili znatiželjni što će odlučiti „konklava“ u kontejneru. Danas smo sa zadovoljstvom i to doznali. Lijepa.

Kao i svaki uspješno okončan posao po starom, dobrom Hrvatskom, a posebno Banovinskom, običaju treba se proslaviti zakuskom i druženjem. Sjeverac nas je dirkao ali se nismo predavali. Dobrom društvu i ugodnim razgovorima ni daleko ljući sjeverac ne može nauditi. Pitam, tako, domaćina Miru kako i gdje djeca iz Strašnika idu u školu što čeka i njegove malce. „Voze se svakako a najviše ih voze roditelji do škole u Moščenici i Petrinji.“ Objašnjava mi Miro. Ono nekoliko malaca, čije obitelji strpljivo čekaju da im se pomogne ovdje u Strašniku, teško da će kraj školovanja dočekati ovdje u selu u kojem danas  nisam vidio nikoga a prošao sam s kraja na kraj. Selo razrušenih kuća i praznih dvorišta. Selo kontejnera i izgubljenih ljudi. Čak niti pred Domom u središtu sela danas nema nikoga. Pleter, čujem, ne kuha vikendom pa ono nešto živih nema po što odšetati do Doma.

Iz susjedne kuće crvenih oznaka vire dvoje staraca. Ne plaši ih da i najmanja trešnja za njih može biti kobna. Da li su sretni ili zavidni na ono što vide, novu kuću preko puta?

Potaknut tim promišljanjem postavljam pitanje društvu za stolom. Lica su se odmah uozbiljila: „Sretni smo danas što smo dovršili ovu kuću za ovu mladu obitelj, ali smo nesretni što je to samo jedna kuća i jedna obitelj. S tugom i žalosni prolazimo kroz mjesto gledajući razrušene kuće i ljude koji će, ili neće, dočekati da se sklone pod svoj krov. Mi svima ma koliko to željeli ne možemo pomoći.“

Poučen dosadašnjim iskustvom i saznanjima čak niti primjer ovih izuzetnih ljudi ne djeluje prema onima koji, za razliku od njih, mogu i moraju pomoći svima politikama koje će omogućiti život u ovim krajevima bez obzira da li je izborna kampanja u tijeku ili je samo jedan običan dan.

Ni mene, naravno, nije mimoišao „žalac“ prvog među jednakima koji me upita kako to da sam preskočio dvije subote ne spomenuvši ih. Pitao se, kaže, treba li i kod mene „podmazati“. U očima sam vidio da se šali jer ovi ljudi, i kada bi htjeli, ne znaju i ne mogu biti zločesti. Ponosan sam i sretan što sam ih upoznao i družio se s njima.