Jedan na Banovinu, drugi na Baniju

Autor: Marjan Gašljević

Mnogi su se danas začudili kada se Premijer Plenković pojavio na Banovini i u blizini mu nije bilo Pupovca koji reče neki dan: „Svaki sam dan na baniji.“ Usput, u svom plačljivom istupu usprkos „emocijama“ i „suzama“ strogo je vodio računa naglasiti da je to područje Banija u koje on, eto, svakodnevno, skoro, navraća. U svakom slučaju to je vjerojatni razlog zašto Plenky i Pupy nisu bili zajedno jer je jedan otišao na Banovinu a drugi na Baniju ili je, možda dil u najnovijoj suveremnističkoj kombinaciji pa Pupy, kao domaći na Baniji, suveremnstičkim kolegama pokazuje razlike i granice Banovine i Banije.

U svakom slučaju Plenković je, obišavši oko Kostanjevića  HDZ-ovog gradonačelnika Gline koji to želi i ostati a u tome mu, eto, i šef pripomaže, zaključio, mudro kako on to uvijek čini: „Pomaže se koliko se može, vidim da su ljudi zadovoljni.“

Odlično Premijeru, „ljudi su zadovoljni“, a što je s onim „talogom“ kojeg si danas spomenuo. Kako se trenutno vidi iz raspodjele političkih snaga na Banovini je nešto više „taloga“ od „vjernih“. Tako inače zbori uljuđeni europejac u svom sukobu s divljim predsjednikom Milanovićem. Razlika je samo u tome što je „divljak“ Milanović upro prstom i imenovao a „talog“ možemo pročitati kao onih šezdesetak posto hrvatskih građana koji se nešto baš i ne slažu s tvojim politikama.

Drugo je, pak, pitanje koliko i s čim su ljudi na Banovini zadovoljni.  U ovih devedeset dana poslije razornog potresa koji se je dotakao svakog stanovnika Banovine svašta, baš svašta, smo se nagledali na ovom tužnom prostoru.

Prije, eto, nepunih 26 godina Banovina je oslobođena pobjedonosnom akcijom Hrvatske vojske „Olujom“. Ono što je ostalo poslije „Oluje“ na tim prostorima bilo je apokaliptično. Hrvatska sela i imovina bila je spaljena i opljačkana još prije, na početku okupacije. Velika većina srpskog stanovništva tog područja je otišla u organizaciji svojih ratnih vođa usprkos jamstvima hrvatskog vodstva na siguran ostanak. I njihova imovina koju nisu uspjeli potrpati u „traktore“ ostala je na milost i nemilost pljačkaša, zvijeri i prirode. Politika i tada dugo nije znala što s Banovinom. U stvari danas, s odmakom vremena, ostaje pitanje da li se nije znalo ili nije htjelo. Nekako mi se čini da se u obnovu, koja je krenula nekoliko godina poslije „Oluje“, ušlo „reda radi“. Ljudima tog područja Država je gradila kuće ali ne i gospodarske objekte a o nabavci poljoprivrednih strojeva i alata nije bilo ni govore kao niti, eventualno, osnivanje matičnih stada domaćih životinja koje su adekvatne prostoru.

I danas, i prije i poslije potresa, ako se malo, samo malo, provozate Banovinom i podrobnije zirnete u kuće po selima vidjeti će te da su mnoge od njih napuštene a, bome, nikada nisu bile niti useljene. Ljudi koji su tu živjeli prije Domovinskog rata u prognaništvu su si organizirali neki drugi, novi život u nekim drugim, perspektivnijim krajevima  Hrvatske a kada je krenuo povratak jednostavno nisu željeli ponovno riskirati i početi ispočetka. Na koncu ni politike koje su vođene oko ove problematike nisu bile nešto jasne vizije. S druge, pak, strane srpsko se stanovništvo počelo vraćati, bar onaj manji dio koji se nije „snašao“ u, kako su voljeli tepati, „Matici“, dolazio je na imanja koje su, jednostavno, nagrižena što zubom vremena, što drugim spomenutim  uzrocima. I njima je Hrvatska država, makar ih nije tjerala, izašla ususret pomoći u obnovi. I ova „priča“ je višeslojna posebno jer Plenkovićev i suverenistički kompić Pupovac nikada nije jasno kazao da je operacija „Oluja“ bila legitimna vojno-redarstvena akcija samostalne države Hrvatske.

Sjetite se samo izvješća raznih televizija u kojima se Hrvatske vojska danima probija kroz šumu, blato i šikaru da bi tamo na nekoj čuki dostavil osamdesetogodišnjoj starici kontejner jer joj je kućica oštećene u potresu i označena crvenom listicom. Bakica, jednostavno, želi ostati uz svojih par kokica i gredicu luka i salate. Ta nesretna kučica bi i prije i bez potresa dobila „crvenu listicu“ a, ne daj Bože, da je netko bakicu odveo u, recimo, novi i prostrani Glinski Dom za starije i nemoćne gdje bi joj osigurali sve, od medicinske pomoći pa do komocije koju sigurno neće imati na svojoj čuki. Kako bi se u toj situaciji Pupy uspravio na zadnje noge i tko zna što sve izrekao. A takvih je „čuka“ i takvih bakica i djedica puna Banovina i na njihov status ne utječe činjenica da li je Hrvat ili Srbin.

A upravo s tom greškom, pored mnogih ostalih kojima je ova inicijator, krenuto je u obnovu poslije Domovinskog rata. Gradile su se kučice po „čukama“, dovlačila struja i voda, gradile i održavale ceste, putovi i staze  da u njima ne bi živio nitko. Gradilo se i nitko nikoga upitao nije da li tu namjerava živjeti i, na koncu, od čega? Ako ste slučajno avanturistički nastrojeni pokušajte se prevesti putom od Šatornje, Donjeg Selkovca, Gornjeg Selkovca, Biščanova, Turčenice i Batura gdje nema niti jednog stanovnika. To su bila sela nastanjena Hrvatima. Radi ravnoteže možete se provesti i cestom od Brezovog Polja, Gornjeg i Donjeg Klasnića, Bijelih Voda, Malog i Velikog Graca i izaći na Jabukovac i koliko će te na toj ruti nabrojiti srpskog stanovništva?

Tud se provezi Premijeru. I Ti i Pupovac i Milanović i sva politička družba koja dvoji i tepe u prazno o Baniji i Banovini. Naravno da Vas te relacije ne zanimaju jer tu nema glasača tu je samo tuga i jad. A tako će i ostati ma koliko „ljudi bili zadovoljni“.