Banija – susret spokojne prirode i životne dramatičnosti

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Tmurna i oblačna nedjelja pokazala se kao dobar izbor za obilazak Banije. U potrazi za temama kojima bi mogla ispuniti program rada u ovim otkvačenim vremenima ravnateljica Interpretacijskog centra u Petrinji Martina Mladenović predložila je kao referentnu točku korablju ili čardak kako je ovdje zovu. To je projekt kojeg smo osmislili još u pretpotresno i zdravo vrijeme, a kojeg sada treba prilagoditi novom normalnom. Zato se obilazak kraja prepunog te stare drvene gradnje nametnuo kao rješenje, a grupni rad (Alma Trauber, Dean Zlovolić, Martina Mladenović i Ljiljana Lekanić-Kljaić) uvijek ima prednost u idejnom, izvođačkom, praktičnom i svakom drugom smislu.

Krenuli smo prema Kostajnici i usput razgovarali o zadanoj temi. Prekrasan položaj grada na Uni, njena pokretljiva površina i odsjaji uz oblačno nebo vratili su me u daleke dane djetinjstva kad smo nedjeljom znali doći ručati na Djed. Sve je tada bilo uzbudljivo: sivi fićo (registracije SI54-52), put od Siska kroz nepoznata sela, šetnja, uživanje u gradu i odlična klopa. Na kraju pamtim slasne palačinke i doživljaj bijaše potpun. S tugom smo konstatirali da je danas grad aktualan par dana oko Kestenijade, a nakon toga nema ničeg što bi privuklo ljude na redovnije dolaske. Put prema Dvoru vodi uz bistru rijeku, a skladna priroda je u silnom kontrastu sa ratom, potresom ili naprosto nemarom  devastiranim kućama, gospodarskim objektima i uništenom cestom po kojoj se vozimo kao po valovima. Prepoznajem još jedno kultno mjesto iz djetinjstva: restoran Đenadija gdje se jela janjetina i nikakav problem nije bila udaljenost od 60-ak kilometara za takav gurmanski užitak. Sad znam da je dobra klopa išla uz sjajan položaj i mir koji samo voda može pružiti.

Govorimo o Austriji i Švicarskoj koje su uvijek odrednice kako bi trebalo gospodariti prirodnim blagom i što bi te zemlje učinile na ovakvim bogomdanim područjima. Prvo se zaustavljamo kod crkve sv. Magdalene u Zrinu. Stara gotička ljepotica s detaljima šiljastih lukova impozantne je gradnje. Jako volim gotičku arhitekturu koja me ljepotom ostavlja bez daha. Tako je i sada. Vjerujem da će i obnova biti uspješnija od ove koju sam vidjela izvana. Bila bi šteta takvu građevinu ne vidjeti u njenoj punoj veličanstvenosti i tu se zaista treba potruditi. Put nas vodi prema selu Gornji Javoranj gdje ostajemo začuđeni monumentalnim spomenikom žrtvama NOB-a, jer su uglavnom takvi spomenici porušeni i devastirani. 10-ak metara visok kamen nosi zvijezdu. Izgleda poput obeliska uzdignutog prema suncu, a lijepu kompoziciju dopunjuje koso postavljena ogromna spomen-ploča. Rastužuje potpuna devastacija šuma i brežuljci koji izgledaju prijeteće ogoljeno. To je još jedan segment pohlepe ljudi i indolencije sustava prema božanstvenoj prirodi ovoga kraja.

Selo Komora puno je korablja. Kao izvorno pučko graditeljstvo doživljavaju svojevrsni revival, jer njihova ljepota i praktičnost privlače suvremenog čovjeka. Svjedoci su stoljetnog suživota ljudi i prirode, a građene od anonimnih majstora tesara, stolara, drvodjelja i rezbara pokazuju kako je umjetnički nerv prisutan u oku i ruci običnog čovjeka. Već vidim znatiželjne učeničke poglede i inspiraciju za radove koje će raditi. Preko Gline, potišteni nesrećom koja je njom prohujala, vraćamo se u ne toliko stradale krajeve vjerujući da će ovaj projekt pomoći revitalizaciji života. Sigurna sam da će energija mladosti nadjačati prirodne i društvene negativnosti nagomilane u ovom zaboravljenom zakutku Lijepe naše.