Autor: Marjan Gašljević
Sunčan i ugodan blagdanski dan „izvukao“ nas je u prirodu. Uvijek, koliko nam to vrijeme dopusti, slobodne trenutke koristimo da bi smo uživali na svježem zraku negdje u slobodi šume, polja, livada i vodotoka. Malci, usput, nauče nešto novo o mjestu do kojeg smo dolutali jer svako mjesto, jednostavno, mora imati neku svoju priču.
Danas smo se vozili malo Banijskim cestama razgledajući razbacane kuće po naseljima uz cestu. Ruševine i samo ruševine. Uglavnom ništa se ne dešava oko tih ruševina. Stanovnici su sami pokupili ono šute što se urušilo i sada čekaju. Koga i što čekaju ni sami ne znaju ako ih se upita dok vire iz kontejnera. Obično samo sliježu ramenima i odmahuju glavom. Tisuće tužnih priča upravo onoliko koliko je oštećenih i porušenih kućnih brojeva. A nada koja, kao, umire posljednja, već je na izdisaju i ako oni koji su trebali, kao, prije pružaju otpor.
U selu Mala Solina koje je i tako „Bogu iza nogu“ uvijek rado odemo vidjeti „kraj na dlanu“ što nam omogućava prekrasan drveni vidikovac nedaleko od crkve tamo što mještani, kojih i nešto nema, zovu kod „centra sela“. Crkva Ranjenog Isusa porušena u Domovinskom ratu trebala je biti obnovljena a s obnovom se krenulo. U zao čas. Potres je „složio“ i one stare i novosagrađene zidove. Tužno je vidjeti polomljene skele i popucale ostatke naizgled čvrstih i masivnih zidova.
Vidikovac je pravi izazov za moje malce. Pogled s vrha je impresivan. Isplati se popeti po opako strmim stepenicama da bi se uživalo u nepreglednim valovima brežuljaka Banovine prošaranih procvjetalim proljetnim krošnjama. Kraj iz ove perspektive izgleda kao beskonačno šareno more kada se blago ustalasa u predvečerje ljeta samo s neobičnim, posebnim bojama. I ono nešto vjetra što se poigrava s Hrvatskom zastavom na vrhu zaustavlja dah svojom čistom svježinom. Kako li će tek ovaj ustalasali beskraj izgledati za koji dan kada krošnje zazelene? Svakako vrijedi pogledati posebno u predvečerje kada se sunce počinje sklanjati tamo u tom ustalasalom obzoru.
Spustili smo se do rijeke Gline. Tu, naime, postoji mjesto na koje uvijek moramo svratiti. Ruševine mlina. Matko, najmlađi ketuš ovog mlina, posebno je empatičan spram njega. I ovako porušenog i zaraslog u raslinje voli zagledati iz svakog kutka i u svaki kutak. Po tko zna koji put objašnjavam mu što je bilo u kojem prostoru ili čemu služi koja rupa u betonskim zidovima.
Glina je nešto u proljetnom „plusu“. Nema onih radosnih slapića na brani jer je mutna, proljetna voda viša od ostataka brane. Valjaju se kroz korito samo stare, izvaljene vrbe dajući mjestu neki neobičan štih. Luce sa štapom „bode“ vodu jer, kaže, želi uloviti soma. Da, tu u mutnim, sjenovitim virovima ima somova ali za te proždrljivce treba puno veći maher od Luce.
U svakom slučaju, slutim dok sumrak preuzima rijeku, da će šunka, kuhana jaja i kukuruzni kruh za večeru „pasti“ samo tako.
