Bila jednom jedna urbana Petrinja

Autor:Miroslav Šantek

A stvarno sam mislio prije nekih 35 godina, da ću kad malo ostarim, imati mogućnost ući u neki klub ili bar, nalaktiti se na šank, od neke mlađahne konobarice naručiti pivo, izmijeniti s njom nekoliko riječi i osmijeha i poslušati bend uživo koji te večeri izvodi neke svoje autorske stvari. Da čujem neke lokalne klince navučene na rock, dark, punk, metal ili sve to skupa kako opisuju ono što im se događa u njihovim mladim životima. Baš kao tih zlatnih osamdesetih iz mog doba. Zlatni lampaš. Urbani grad Petrinja. Lijep da ne može biti ljepši. Univerzijada 87. Zagi. Potpuno novi hotel na Pigiku. Uvijek aktualno pitanje:Gdje se u Sisku najbolje jede? U Petrinji! Gitarijade, koncerti lokalnih bendova u Omladinskom Klubu… popis je povelik.

Danas shvaćam da sam se prevario. U zabludi sam već desetljećima.Od one urbane Petrinje je ostalo jako malo. Politički uhljebi su uzimali mjesta.Grad izranjavan ratom se sporo obnavljao, a ono urbano je poprilično izbljedilo ili se predalo pod naletom folkloraša svih oblika koji su postali dominantni. Klupska scena je nestala. I čini se da se ovdje više nikad neće oporaviti. A ovo covid – potresno zlo nas je dotuklo. Neki kažu da je to prilika da se izgradi novi grad. Moderan i poželjan za život.

Te nestvarno lijepe riječi su milijun godina daleka želja od surove realnosti vikend večeri koje provodimo u ambijentu jedne male, potresno oštećene kuće s polusrušenom dumom gdje nam je vlasnik uz pivo, špek i čvarke, u gluho doba noći iznenada s You Tubea pustio jednu pjesmu. Čuje se prljavi zvuk električne gitare. Reži, reže zrak oko sebe, a energični ženski vokal počinje uzvikivati oy – oy-oy. Pridružuju im se bas i bubanj. Svirka je uživo. Cover verzija klasika grupe AC/DC – T.N.T.Neupućeni slušatelj bi lako mogao pomisliti da se radi o nekim Amerima ili Britancima koji sviraju u nekom svjetski poznatom gradu. Ali ne. Ovo je snimljeno u toj Petrinji. U proljeće 1989. Na trgu ispred Robne kuće Petrinjka. Ovu vrhunsku svirku je isporučio jedan od mnogobrojnih petrinjskih bendova tog vremena – Crna metalurgija. Edit Posavec na vokalu, Zvonimir Lončarević na gitari, Savo Kordić-bas i pokojni Siniša Manojlović na bubnjevima. Na ovom snimku su zabilježeni kao predgrupa i potpora novosnimljenim autorskim materijalima još jedne petrinjske grupe “Zašto”.

Crna metalurgija je bila ozbiljan bend. Koncertno jak i poznat. 1986. su u prepunoj sisačkoj sportskoj dvorani Brezovica iz ruku Josipe Lisac dobili nagradu “Večernjeg lista”, kao najbolji rock bend u regiji. Mladi, poletni i energični pripremali su se za ulazak u studio, a onda ih je zaustavio i zauvijek rastavio nadolazeći rat. Postratovski pisači petrinjske povijesti nemaju pojma o mnogobrojnim ovakvim uspjesima tog doba ili su namjerno preskočili petrinjsku rock scenu osamdesetih i o njoj nisu napisali ni riječi. Ili će biti da to uopće nisu smatrali vrijednim spomena u “kulturi” Petrinje. Oni su tako i tako ostali na folkloru. A ako ikad naprave neku modernu Petrinju…