Autor:Miroslav Šantek
Ova priča zvuči kao znanstvena fantastika. U ova vremena poslije potresa u Petrinji i još uvijek aktualne korone, kad se u društvenom životu ne događa baš ništa opipljivo, permanentno, stvarno, tiskati zbirku pjesama lokalnoj Petrinjki doista je svjetska priča.
Grupa ljudi koju već godinama vežu portali koji svojim sadržajem višestruko probijaju lokalne granice – PS Portal i ZG-KULT, okupljeni u udrugu “Petrinjske staze” su pomogli mnogim mladim i neafirmiranim piscima, pjesnicima i umjetnicima svih oblika da se prikažu javnosti. Tiskane su knjige, održavane pjesničko – prozne večeri, u Petrinju su dolazili umjetnici iz cijele Hrvatske i šire, ali dosta za sad o tome.
Nova, friška,mirisna tiskovina je rođena.Kad se poprave epidemiološki uvjeti održat će se promocija u Petrinji. Na jednom posebnom mjestu koje je za sada tajna. U ovom trenutku jedna Petrinjka je neopisivo sretna. Sjedi na terasi svoje kuće u jednoj slijepoj petrinjskoj ulici. Pored nje su friške ruševine. Prašina i šuta. I njeni stihovi uobličeni u zbirku pjesama pored šalice kave na uskrsno jutro. Slobodanka Boba Vuić je autor te zbirke koju je nazvala 88.
Pisanjem se bavim od kad sam naučila pisati. Uvijek sam nešto piskarala. Olovka je oduvijek bila moj primarni medij. Sjećam se, u nižim razredima osnovne škole, imali smo zadani tekst i trebali smo mu osmisliti naslov. To je bio moj prvi bingo. Učiteljica, tada smo ju zvali drugaricom se oduševila. U petom razredu osnovne krenula sam na literararnu grupu, i tu sam počela pisati pjesme. Jedna od njih je izašla u osnovnoškolskom zborniku. U slobodno vrijeme sam odlazila u duge šetnje nasipom gdje je već i tada nastala većina napisanih pjesama. Tema je naravno bila ljubav. Nedavno mi je netko rekao da sam nepopravljiva romantičarka. Kako onda tako i sada.
Kao malena curica maštala sam o svojoj zbirci pjesama. Znači nit vučem odavno. Inspiracije mi nikada ne nedostaje. Ima je pregršt, u svemu. Uglavnom je to moj unutarnji svijet emocija, kako doživljavam svijet, ljude oko sebe i međusobne odnose sa njima. U zadnje vrijeme često mi se desi da vidim lijepu sliku ili fotografiju, opišem ih pjesmom na svoj način. Svaka slika ima priču. 88 je posebna brojka. Ima jedna pjesma tog naslova napisana pred negdje dvije godine. Pozitivna pjesma, vesela, sretna. U velikom me dijelu određuje. Zbog nje zbirka nosi naslov 88.
Ujedno je u zbirci i 88 pjesama. Osmica ima još jedno značenje. Označava okomiti simbol za znak vječnosti. Tako da, gdje nam je kraj? Ni nebo nam nije granica. Tako opserviram svijet, prirodu oko nas, prelijevanja prirode i ciklus ljubavi kroz povijest i vrijeme. Vječnost je nešto što uvijek traje i nikada ne prestaje. Jedino ljubav to može. Njoj se kroz pjesme klanjam.
Odabir pjesama je trajao dobrih par mjeseci. Nije to bilo lako. U to vrijeme sam ih imala dvije tisuće napisanih i trebalo je odabrati 88. Znam da sam danima ustajala rano ujutro i po cijele dane sjedila za laptopom da bih natipkala sve u elektronski medij, jer ih je većina bila napisana rukom. A onda odabir. Sužavanje na petsto, pa na četristo i tako dalje. Imala sam grižnju savjesti prema svakoj pjesmi koju bih micala iz izbora za zbirku. Što sam se više približavala zadanom broju bilo je sve teže. Nakon toga sam pjesme podijelila u osam ciklusa koji opisuju tijek moga stvaranja. Bio je to zanimljiv i moram reći vrlo kreativan period kreativnog nereda u mojoj kući. Dnevna soba puna isprintanih pjesama posloženih u hrpe. Cijele dane sam provela slažući ih, tako da je znao proći i cijeli dan bez hrane na koju sam olako zaboravljala. Na kraju, kada se sve posložilo i kada sam dala ime svakom ciklusu, izrodio se prekrasan osjećaj zadovoljstva. Znala sam da je moj posao završio. Na red su došli drugi. Bez ljudi i ekipe ne možete ništa. Trebate tu logistiku i tim. Čovjek je uistinu društveno i socijalno biće i trebaju mu drugi da bi mogao sebe izraziti, izraditi.
Oblikovanje i grafičku pripremu izradila je prijateljica Zlatka Salopek Radić zbog čega sam neizmjerno zahvalna i sretna. Još jedna rođena Petrinjka, žena od struke sa pregršt iskustva koja se uvijek rado odazove i da sve od sebe kada su ljudi iz Petrinje u pitanju. Imale smo malih poteškoća oko odabira slike, jer sam htjela nešto izvorno petrinjsko, petrinjski pejzaž i prirodu sa neizostavnom Kupom , ali uz Zlatkine savjete i prijedloge oko same izvedbe vanjskih i unutarnjih korica kao i boje papira i slova sve je ispalo super. Udruga Petrinjske staze prepoznala je moj rad te je uz potporu Grada Petrinje i Strižak d.o.o. omogućila da se ovaj projekt izrealizira.
Prvi dodir s knjigom bio je šok, čuđenje i nesvjesnost da je živa. Ovo zadnje još uvijek traje. Od kad sam knjigu primila u ruke stalno ju prevrćem, dirkam, stavljam među dlanove. Dan kad mi je došla pročitala sam ju od početka do kraja. Uslijedio je duboki uzdah. Stvorio se osjećaj kao da u rukama držim sebe samu. Kao da si kroz to dajem svu ljubav, pažnju i brigu koju inače nisam Nov osjećaj, neistražen. Jednom rječju neopisivo. Ovim putem želim se zahvaliti cijeloj ekipi koja je “kriva” za ovu stvar. Kao prvo tu je Cobra. Nedavno je bio “kriv” pa zašto ne bi bio i sada. Šala. Dakle Cobra me nagovorio da počnem pisati za PS portal i počeli su me objavljivati svake nedjelje. To rade i dan danas i hvala im što me trpe. Nakon par godina Cober je počeo pričati o zbirci. Znači taj čovjek je imao viziju . Nisam se usudila zanositi iako je crv iz one male klinke stalno radio. Nakon nekog vremena uslijedio je razgovor i ponuda Dr.Strižaka da mi uz pomoć Grada Petrinje i Udruge Petrinjske staze objave zbirku. Tu su i Aco i Lovra kao neizostavni dio ekipe. Ni sama ne znam kroz šta su sve ovi ljudi prošli da knjiga u ova luda vremena oživi. To će vjerovatno ostati njihova mala tajna. A čuda se i dalje događaju zar ne? Samo treba u njih vjerovati.