Prošlo je više od tri mjeseca od potresa. Do tog dana sve je bilo dobro. Mislim, nije, ali je. Kad pogledamo današnju situaciju, tada je bilo dobro. Čujem od brojnih Petrinjaca da su tek prije mjesec i nešto dana smogli snage i prošetali centrom. Prije nisu mogli. I to im vjerujem. Nikome nije svejedno. Ni onome tko je živio u Petrinji, a ni onome tko je to sve gledao na televiziji. Ne može se preko televizije dočarati ta cigla, te ruševine, taj miris porušenih građevina koje izbijaju na svakom koraku. Ljudi žive u strahu i neznanju. Strahu od urušavanja građevina i neznanju kada će se te iste opasne građevine ukloniti. Unatoč tome ljudi ostaju u gradu ili se planiraju vratiti. Postavljaju pitanja, predlažu i bore se jer odlazak nije opcija.
Udana sam za jednog zadrtog Petrinjca kojemu odlazak nije niti u nekoj zadnjoj primisli. Vjeruje da će se grad obnoviti. Vjeruje u to jer želi ostati ovdje živjeti, raditi i biti. Takvih ljudi je puno. Nisam rođena Petrinjka, ali sam išla ovdje na fakultet i živim ovdje već nekoliko godina pa smatram da i je pridonosim zajednici Petrinje. Uvijek sam žalila što studentima u Petrinji nije pruženo više tijekom njihovog studiranja, tim studentima kojih je svake godine sve manje i manje. Sjećam se da su svi čekali kraj tjedna kako bi pobjegli svojim kućama i rijetki su bili oni koji bi preko vikenda ostajali u Petrinji. Zar studenti ne bi trebali htjeti ostajati i preko vikenda u mjestu studiranja i družiti se, izlaziti…? Bježi li itko od studenata koji studiraju u Zagrebu svaki vikend kući? Mene je uvijek smetalo i što Petrinja studentima ne nudi mjesta gdje bi radili i zaradili koju kunu i povećali svoj, kod većine, siromašni budžet. U moje vrijeme raditi se išlo u Sisak. Ne znam jesu li se te mogućnosti sada proširile, ali nekako sumnjam u to. Na moju veliku žalost i žalost svih studenata koji žele raditi.
Odrasla sam u malom mjestu i nisam naviknuta da mi je sve na dohvat ruke. Kad sam došla u Petrinju, bila sam sretna jer je ipak bolje, ali opet si za svaku veću stvar morao ići ili u Sisak ili Zagreb. Ali i na to se čovjek navikne i živi s tim. Ono u čemu je sada nastao problem je da je nestalo i to malo što smo imali. Nestale su trgovine u kojima smo kupovali sitnice za Božić, za Valentinovo, za godišnjice braka… Nestale su prodavaonice odjeće i obuće. Nestale su trgovine higijenskih i kozmetičkih potrepština. Ljudi si postavljaju milijun pitanja svakodnevno. Pitanja koja su jednostavna, a odgovori nedokučivi. Pitanje je kada će se život vratiti u normalu u Petrinji i mjestima pogođenima potresom. Ljudi su spremni na sve, na rušenje, na građenje, ali najvažnije od svega, spremni su na ostajanje. I to je ono na čemu im treba zavidjeti. Na snazi volje i na velikoj želji za ostajanjem u gradu koji u ovom trenutku ne nudi svijetlu budućnost, ali ne zbog tih ljudi, nego zbog ruševina koje i dalje stoje i vise od tri mjeseca nakon potresa.
S poštovanjem,
Dijana Kralj Pavleković