Autor:Miroslav Šantek
U njen “ured” sam stigao penjući se stepenicama na vrh stambene zgrade. Poznati prizori koji su postali nažalost normani su vidljivi i na ovim zidovima. Puknuća, raspuknuća, štrafte, prazna polja gdje je bila žbuka, a kroz prozore međukatova prizor je grozan: srušeni krovovi i kuće u središtu Petrinje, žrtve potresa, ali i žrtve spore obnove. Mjeseci prolaze, ruševine stoje ili se mišjim korakom uklanjanju zgrade većinom državnog vlasništva, a građenje novih je neka nejasna, daleka budućnost. Građani koji trpe to stanje i još uvijek žive na tim potresenim područjima sve više “pizde”, a država koja ima te novce i zadaću za obnovu je daleko – u Zagrebu. Aktualna vlada u godinu dana nije obnovila kuće po metropoli, pa koju onda brzinu obnove Banija može očekivati. Ta prirodna katastrofa je uništila njen službeni ured preko puta ulaza u gradski park. Pukli su zidovi opasno i nepopravljivo, kuća starije gradnje je doista postala neupotrebljiva, stvari su jednim dijelom uništene, a ono što se moglo spasiti izvukli su dečki iz Hrvatske gorske službe spašavanja. Te izvučene stvari spremila je u svoju privatnu kuću. Nema gdje drugdje. Stan joj je postao ured i radno mjesto. Kao što dr. Nele Karajlić iz Zabranjenog pušenja pjeva: Kaže da se zemlja tresla, da joj se srušila kuća i nestala adresa…
Ivanka Držaj je direktorica Turističke zajednice Grada Petrinje. Već 25 godina brine o petrinjskom turističkom uredu. Iza nje je puno rada na raznim manifestacijama koje su se od povratka u Petrinju dogodile. Ima žena školu i stručnost za ovo područje. Ima i urbanije poglede i razmišljanja, tako da je jednom zgodom organizirala i koncert Josipe Lisac, što je za ove prostore, nažalost, prliična alternativa.Sjeo sam u njen ured smješten u njenoj maloj kuhinji. Pokazala mi je najnovi broj jednog zagrebačkog časopisa koji je objavio puno materijala o Petrinji kojeg je ona uz suradnju drugih autora, (zapamtio sam da je i dr. Boris Vrga zastupljen sa svojim tekstom), pripremila. To tiskano izdanje je tako lijepo,debelo, raskošno, bogato i miriši po friškom tisku. I prepuno Petrinje. Malo ljudi to zna. Ali eto, Ivanka i dalje “reklamira” Petrinju i okolicu u metropoli. Izašao sam na svjež zrak na njen balkon. Ispod mene su ispod oštećenih krovova prolazii automobili, a na terasi kafića u hladnoći sjedii ljudi i pili kavu. Čak i u ovim nenormalnim kovid vremenima, ljudi žele se družiti i osjećati se živi. Prekrasan pogled puca na južni dio Petrinje. Na more krovova iz kojih tu i tamo šiklja dim iz dimnjaka jer mnogi su pali od udara potresa, a i dosta ljudi je otišlo iz grada. S ovog balkona čini se da je vrijeme u ovom gradu stalo. Zaustavilo se na obroncima brda u daljini.
A onda je došlo do promjene. Neki dan me je nazvala i rekla da je uselila u novi ured. Na rubu Sajmišta, na adresi ulica Dr.Josipa Nemeca 15. Otvorila je vrata velike kuće u kojoj je prizemlje pretvoreno u urede. Prostora ima dovoljno. Ima i kuhinju i veliku sobu u kojoj su se smjestile Ivanka i Irena Klimenta – njen suradnik i djelatnik na administrativnim poslovima. Sve je lijepo uredno,čisto i ugodno. Odmah pored njih je i turistička agencija, tako da se može reći da je ova kuća stvarno postala turistički centar Petrinje. A i okolica je cijela. Nema srušenih kuća, opasnih krovova, zabrana, policijskih punktova i svega onoga što “krasi” središte grada. Ovdje su u neposrednoj blizini i dva kafića s primamljivim terasama,trgovački centar, banka, najveće stambeno naselje, a uskoro i veliki kontejnerski trgovački sklop. Kad malo bolje čovjek razmisli, ovo je stvarno idealno mjesto za turističi ured. Ivanka ima dosta planova za bližu budućnost. Sve uvelike ovisi o epidemiološkim zabranama, ali svakako se priprema da se održe neki ljetni događaji. Pokazuje mi na monitoru i zanimljive stvari koje je upravo izradila ali želi da to još ostane tajna. U svom ovom ludilu koje nas je zadesilo, lijepo je bar na trenutak sjediti u nekom prostoru koje izgleda kao nekad. Normalno.