Između Gline i Petrinje

Autor:Katica Gašljević Tomić

Krenete li cestom od Gline prema Petrinji (ili obrnuto), teško da će vas ostaviti ravnodušnima tužni prizori ostali iza potresa. Iako od tog kobnog 29.12.2020. teče već četvrti mjesec, malo je toga krenulo na bolje.

  I tako vozim se ja neki dan polako od Gline prema Petrinji. Gledam okolo…Prekopa je zbilja dosta stradala. Tu je kuća Vrbanac koja se jednostavno slegnula poput kule od karata, a njezine su snimke obišle svijet. Ne vjerujem da  ima itko tko ju ne pamti i tko će ju takvu lako zaboraviti. Iako je padala kiša, zastala sam da ju još jednom poslikam. Vidjela sam da su je sutradan srušili, a šutu nekud odvezli. Ostao je ravan teren, gradilište – kao da tu nikad nije bio dom jedne obitelji. Sjećam se da su se kroz pukotinu još  dugo sjajile kuglice na boru…O Bože tuge! Kontejneri u dvorištu zamjenjuju tu lijepo uređenu kuću. Nadam se – što kraće. I svima drugima koje čeka ista sudbina.

Poslije skretanja za Novo Selo Glinsko, na ulazu u Marinbrod, pozornost mi privlači veliki pano s natpisom „Vrati se“. Ne znam što misliti, što reći.  Eh, vratili smo se mi stariji već jednom u pustoš i šikaru,  s mišlju „tko će ako nećemo mi koji smo ovdje rođeni, zašto su ginuli naši dečki?“ I onda poraz – ostavljeni, zaboravljeni, prepušteni sami sebi.  Sad opet nekud odlazimo, da bismo se jednom vratili u razoreni zavičaj…Doduše, provezli su se i prošetali  ovuda naši vrli političari otkrivši da mnogo toga u 21.st. nemamo. A vidite, mi smo tu stoljećima, nadomak metropole. I rado bismo živjeli život dostojan čovjeka novog doba.

Sada treba živjeti – i mladi, i stariji, treba znati da nećeš ostati sam i zaboravljen. Koliko uopće imamo vremena? A ono nam se brzo osipa  kroz prste, poput pijeska u pješčanom satu. U danima poslije katastrofe zagrlila nas je cijela Hrvatska ali i mnogi drugi, nepoznati gradovi i sela. Otkidali su humani ljudi od sebe, vozili i slali prestrašenoj sirotinji koja je u trenu ostala na hladnoći, bez krova nad glavom. I opet svijet obilazi slika žene gorkog osmijeha i umornih očiju koja nasred svoje blatnjave avlije na ciglama kuha kavu…Ne proklinje, kaže nije nama nitko kriv za potres…

S uzbrdice prema Gorama vide se oštećeni krovovi u Graberju. Očito je, protegao se najviše taj nesretni rasjed od Petrinje, Strašnika, Sibića preko Graberja, Novog Sela i Majskih Poljana, povukavši za sobom i širu okolicu, nanijevši stanovništvu strašne ljudske i materijalne gubitke. Odmah se vidi koliko su Gore  stradale – kuće uz cestu, crkva, farof, škola…sve lijepo uređeno, obnovljeno. I sad opet ispočetka.

Nema se što utješno reći. U Župiću tragovi raspuklina i pomaka na cesti, Banov kamen položen ali nije razbijen, kuće uzdrmane. A dalje naša prekrasna Petrinja koja se samo iz daleka čini kao da se ništa nije dogodilo. Kad se približiš do parka, nižu se slike užasa. Nestaje jedan lijepi, ponosni grad koji smo toliko voljeli! Nekakav će se život morati nastaviti, ali ostat će rane koje ne zarastaju.

To je naša stvarnost – crkve bez zvona, škole bez đaka, kuće bez stanara, ruševine, kuće koje nestaju u trenu…I stalno neki novi Richteri…Promrzle rode stoje u svojim gnijezdima…Tu i tamo se nešto gradi. Čini se da ljudi ne mogu čekati institucije jer se sve presporo odvija…Izbori su važniji…A ovdje beznađe i pustoš…

U svemu tome sjetim se kako sam prije potresa, vozeći se često ovom cestom, pomišljala kako se nigdje ništa ne gradi. Ne dižu se rogovi, nema hrastove grane s ručnicima za majstore ni naše zastave, nema pjesme ni aldamaša. Za mene bi to bio znak obnovljenog života. Ali, gle sad! Zar se moralo dogoditi ovo zlo da bi se opet gradilo? Nikad nisam na to ni pomislila. Ne kaže se uzalud da treba pripaziti što čovjek želi jer bi mu se to moglo i ostvariti…Na žalost…Ali život, surov,nezaustavljiv kakav već je, ide dalje. I opet, prije Gline  me čeka natpis – ostani…