Što će biti s građanima koji nisu „naši“?

Autor: Marjan Gašljević

U ovih tridesetak godina demokracije nagledali smo se predizbornih kampanja i svega onoga što ide u njih i oko njih. Međutim, čini mi se da je ova aktualna predizborna kampanja za lokalne izbore nekako drugačija od dosadašnjih. Čini mi se da su akteri kampanje otišli „korak dalje“. Taj „korak dalje“ je, na žalost, iskoračen do samog ruba govora mržnje a prepun je i najnižih oblika difamacije, vrijeđenja i prijetnji. Posebno me straši činjenica da dio tih kampanja vode i osmišljavaju profesionalci iz svijeta komunikologije što se, u samim nastupima zamjećuje za razliku od čestih sirovih nastupa pojedinaca. Ni jedno ni drugo ne opravdava takav javni govor. Pitam se gdje je nestao onaj „normalan“, građanski pa i politički govor u kojem su se kandidati nadmetali novim idejama i rješenjima za dobrobit građana. Najtužnij je što upravo i „dobri“ kandidati potiču i plaćaju takav politički novogovor lišen građanske uljuđenosti. Da je laž, ili ljepše kazano, politički spin sastavni dio cijlog tog cirkusa to odavno svi znamo i kao takvog ga prihvaćamo za razliku od ovog drugog. Poseban dodatak cijeloj priči su objave na društvenim mrežama gdje građani iz zaštite svojih soba i udobnosti fotelja pa i umišljene anonimnosti lažnih profila prosipaju nizove prijetećih i drugih ružnih rečenica zaboravljajući da su i oni, kao glasači, dio te priče.

Kako se ne pitati „što će biti sa mnom poslije izbora“, kada pročitate objavu: „Ala će letjeti perje poslije 1. lipnja!“

„Koje i čije perje? Pripadam li je skupini čije će perje letjeti? Pa zar se svi ne kunemo u demokraciju koja nam dopušta osobno pravo izbora? Da li ću bježati na drugu stranu ulice kada ugledam autora ove prijetnje jer ne znam spadam li i ja u kategoriju tih čije će perje letjeti?“

Zbilja, koliko ovakvih i sličnih pitanja preostaje običnom građaninu koji će se „usuditi“ izaći na izbore i dati svoj glas sukladno svojoj savjesti? Da li će se, u stavari, uopće usuditi izaći na izbore ili će se pokušati sakriti u prividnoj sigurnosti svoje kuće?

Osobno, na svoju nesreću, poznajem mnogo političara svih razina vlasti i oporbe i upravo iz tih razloga sve ove prijetnje me straše znajući do koje su razine spremni ići da bi ostvarili svoje ambicije. Na koncu i sam sam osjetio kako i što može „drugi kraj batine“.

Jednom prilikom neposredno pred nekakav lokalni izborni proces u kojem sam, eto, prividno imao neku ulogicu pristupila su mi dvojica „izaslanika“ neke „treće“ opcije ponudivši: „Znaš, za dvesto evra se svašta radi.“ Hm. Nisam strašljiv ali mi i nije bilo svejedno. Ja, i da hoću, nemam tih „dvesta evra“ a i da imam ne bih ih dao što ne znači da „oni drugi“ neće.

Slično, nekako, samo profinjenije je uzeti tih „dvesta evra“ pa napisati pamflet po želji naručioca ili složiti TV ili radio emisiju prepunu difamacija svih vrsta, objeda i laži za koje će se, poslije, kazati: „Pa bila je kampanja.“ Oprostite, kako bi vama bilo da vam dijete, majku, oca u javnom govoru nazivaju „Lopov, đubre, nakaza, ….“

I onda, kada sve prođe, pogledati tog „lopova, nakazu, đubre“ u oči kao da se ništa nije desilo. Kako bi stari ljudi rekli: „Stidi se k’o kobila kad prevrne voz sijena. Okrene se i jede.“

U stvari, gleda li danas itko ikoga u oči ili samo „jede“?