Autor: Marjan Gašljević
Koliko li smo samo, u hrvatskom političkom novogovoru, čuli kako je neki posao ili postupak odrađen savršeno pošteno, po zakonu, moralno i profesionalno. I danas, kada čujemo ove „jake“ epitete, uglavnom nam se odsjeku noge sluteći da je od tolike profesionalnosti, zakonitosti, moralnosti i poštenja nešto opako ukakano.
Tko bi, uopće, recimo, posumnjao da vrijedan IT posao eBolnica koji je odradila jedna cvjećarska firma bez zaposlenih nije odrađen profesionalno? Zašto ne bi neka vrijedna cvjećarica ili aranžerka s ispitom za aranžera položenom u nekom Narodnom učilištu koja slaže prelijepe cvijetne aranžmane mogla „složiti“ i program usluge upravljanja projekta implementacije sustava eBolnica i usluga pomoći u provedbi i praćenju postupaka javne nabave i administracije projekta. Taj posao je upravo savršena cvjećarska razina kroz koji će se javna nabava i bolnička administracija staviti u transparentne okvire koji će onemogućiti nepoštene rabote u tim poslovima. S druge pak strane oralno je jedan takav skupi posao dati nekoj maloj firmici, a to je i u skladu s predizbornim sloganom o pomoći i empatiji spram poduzetnika, pa nek firma živne. Usput, tamo neki IT stručnjak tvrdi da je „većina državnih aplikacija su zaprvo smješne, zastarjele i loše“. Ma nema veze bitno je da su po zakonu.
Kolika je, pak, razina poštivanja zakona govori nam činjenica odlaska osuđenika Zdravka Mamića u susjednu nam BiH. Od trenutka presude Zoran je više puta putovao van granica Lijepe naše uvijek obećavajući da će se vratiti. I vraćao se. Ovaj puta, nekoliko dana prije preuzimanje rješenja o odlasku na odsluženje kazne, otišao je u „lijepu svoju“ sa obećanjem da će, dakle, u „lijepoj svojoj“ odslužiti dosuđenu mu kaznu. Svaka čast Zoki. Da imam rezervnu domovinu i hrpu para na dispoziciji i sam bi učinio tako ako radi ničega onda iz domoljubnih pobuda. Ovaj je pravni dribling majstora nogometa odrađen vrhunski profesionalno a pored toga je i tu negdje oko, po zakonu a i moralno je. Što će biti moralnije od traženja zaštite u „Lijepoj svojoj“? Pošteno, kaj ne?
A da se na potresom pogođenom području radi dokaz je čak devet (9) srušenih kuća u organizaciji Stožera koje su pretrpjele oštećenja i nepopravljivu štetu. 150 dana poslije potresa taj učinak kaže da je za rušenje jedne kuće potrebno 18 dana. Službeno je s potresom pogođenog područja trajno iseljeno oko 3 000 građana. Taj se je broj odjavio, a koliko ih je stvarno to će se, možda, nekada ili nikada znati. Kada se poruše kuće za rušenje, kažu, krenuti će se s obnovom. Zgodno je izračunati koliko će šef Stožera tada imati godina a izgleda, po tom, prepišati će vječitog Jožu. Neka mu je sa srećom i poživio i dulje makar tada na tom području, ovim tempom, neće biti niti jednog stanovnika. Nema veze, okoliš će biti lijep.
Jedna od, sigurno, najtužnijih priča Hrvatske je smrt 2,5 godišnje djevojčice pretučene u vlastitom domu od vlastite majke. Tužnije od tog zbilja ne može biti pa niti činjenica da skoro trideset dana kasnije nitko iz sustava kojem je djevojčica bila na brizi ne osjeća niti najmanji osjećaj krivnje. Svi upiru prstom u sustav govoreći: „Sustav je kriv!“
Zbilja nisam nikakav poznavatelj sustava socijalne skrbi i, mislim, nije korektno tražiti nečiju glavu u tom sustavu ali taj sustav ima svoju „glavu“ koja, ako sustav ne funkcionira, mora za neučinkovitost odgovarati bilo da je do propusta došlo zbog loše organizacije, loših propisa, manjka stručnih službenika ili nečeg trećeg. Jasno je da se u reforme ne ide zbog određenih interesa ali, nećete, valjda, na kraju okriviti ubijenu djevojčicu samo da bi „profesionalno odradili predmet“ i „zatvorili ga po Zakonu“.