Jurjevo u Viduševcu

Autor: Marjan Gašljević

Prešel je prešel pisani Vuzem,

Došel je došel zeleni Đuro,

Dajte, darujte zelenoga Đuru!

Po zelenom polju, na zelenom konju ….

Donesel nam travice, lakat duge mladice ….

Dajte Đuri slanine, rodile vam planine…

Dajte Đuri sira, da vam bolje svira …

Dajte Đuri rakije, da bolje opskakuje …

Fala, fala gospodaru na vašemu daru, e oj domaćine moj!

Tako su pjevali u Viduševcu hodeći od kuće do kuće „Đurđaši“, dječaci i mladići sakriveni iza tek ozelenjelih bukovih grana od kojih bi otkidali grančice i njima „kitili“ kapiju domaćina koji bi ih darivao na koncu njihove pjesme najčešće domaćim jajima ili novcem te častio vinom i rakijom. U „Đurđaše“ nisu išli oženjeni mladići jer bi time, po vjerovanju, zazvali tuču i loše vrijeme tijekom godine. S večeri bi, obično, prvi išli „mali“ đurđaši koji su prikupljali jaja kao dar a kako je selo tonulo u mrak tako su u obilazak kretali i oni odrasliji koji bi se posebno trudili pred kućom u kojoj je bila neka cura. Njih je više zanimao „igrokaz“ oko čašćenja i ako su se maksimalno trudili sakriti iza pomno ubranih bukovih grana. Đurđaše su domaćini, uglavnom, rado dočekivali i častili.

Pošto bi otpjevali „Zelenoga Đuru“, uzeli darove, počastili se s domaćinom okitili bi ulazna vrata u dvorište zelenom grančicom otkinutom od njihovih velikih grana odlazili bi pjevajući zahvalu te drugim pjesmama slaveći novi život koji donosi proljeće.

U sjećanju su mi ostali i doživljaju kada smo mi „mali“ đurđaši znali ostati bez prikupljenih jaja jer bi ih „veliki“ oteli ili, jednostavno, porazbijali. Na žalost ja nisam „dočekao“ da budem „veliki“ jer me je „oteo“ život. Grupice đurđaša brojile bi od tri do sedam – osam članova uglavnom „regutirnih“ iz pojedinih seoskih sokaka tako da smo itekako dobro znali koji idu kojim putem i koje treba pod svaku cijenu izbjeći. Sve su se grupe trudile što ljepše pjevati jurjevske napjeve a bilo ih je, zbiljski, koje je bilo pravo zadovoljstvo slušati a njihova bi umješnost bila i dodatno nagrađena posebno za „bis“ koji je, i ako ne pod tim nazivom, bio poznat. Kada bi završili obilazak podijelili bi darove i razišli se kućama podnoseći izvješće koji je domaćin bio široke ruke a koji nije. Moram priznati da je bilo. I ako rijetko, kuća gdje nam nisu otvorili vrata. Njih, naravno, nismo okitili već bi žrtvovali nekoliko jaja razbivši im ih od ulazna vrata.

Đurđaši su bili, svakako, događaj koji nas je radovao a zgode bi se prepričavale danima. Dva dana poslije Jurjeva, 25. travnja, je blagdan sv. Marka na koji se je ujutro oko 8 sati služila sveta misa u župnoj crkvi, a poslije mise svećenik bi u procesiji odlazio sa seljanima u polja na blagoslov polja. Svatko bi ubrao stručak još zelene pšenice te ga poslije blagoslova ponio kući zataknuvši ga za kućno raspelo.