NOMADLAND

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

„Dom, je li to samo riječ ili je to nešto što nosiš u srcu?“
                                                                                 SMITHS
                                                                                Za Mihu

Uoči pomaknute dodjele Oscara morala sam napisati tekst o sjajnom filmu Chloe Zhao Nomadland nominiranom u kategorijama najboljeg filma, redatalja i glavne glumice. Film se bazira na stvarnom događaju prema knjizi Jessice Bruder. Već je laureat Venecijanskog festivala i dobitnik je nagrade na festivalu u Torontu. Radi se o sjajnom uratku, pa nagrade ne čude.

Na početku filma saznajemo da je poštanski broj Empirea  (simboličnog li imena grada !) 89405 povučen iz upotrebe. To je grad u kojem je 30-ak godina živjela i radila Fern, protagonistica u neponovljivoj izvedbi Frances McDormand. U krupnom planu brigama naboranog lica premeće po uspomenama. Slijedi sablasni total napuštenog grada prekrivenog snijegom čija bjelina i pokrov ne mogu sakriti užas trenutka u kojem počinju novi neizvjesni dani. Skuplja sitnice uglavnom nabavljene na buvljacima i kombijem Izvidnik kreće u nepoznato. Na opasku poznaničine kćeri da je sad beskućnica kaže „nisam beskućnik, samo nemam kuću. To nije isto.“ Kakva terapeutska misao za sve one koji su u istoj situaciji!

‘Nomadland’: foto: screenshot (YouTube)

Na cesti sreće ljude istih sudbina od kojih svašta može naučiti. Tako joj Linda May (naturščik, kao i ostali nomadi) otkriva važnost pasa zbog kojih odustaje od samoubojstva. Ona ima i kuću od guma i boca koja je samodovoljna, a upravo je to blisko održivom razvoju i ublažavanju siromaštva. Redefiniranje pojmova otpad i dom vrlo je aktualno, jer takve kuće brinu o svojim korisnicima, a ne obratno.

Organizirani u Sastajalište nomada na kotačima, pokušavaju funkcionirati usprkos nevoljama koje su ih snašle. I uspijevaju! Saznajemo da je u normalnom životu Fern bila kasirka, učiteljica, da je radila u ljudskim resursima u tvornici gipsa i da voli raditi. Nijedan posao ne smatra poniženjem. Svjesna je da se nalazi na putovanju iscjeljenja. Gubitak muža, kojem je posvetila život, zatim grada u kojem je desetljećima živjela i radila , potom prijatelja, makar koliko bezizlazno izgledao ipak nudi nove mogućnosti. Frances  McDermond donosi Fern realistično okrutno (samoća i napetost zbog nesigurnosti) ali ipak poetično (težnja za toplinom ljudskog kontakta). Tu se javlja uobičajeno divan David Strathairn u ulozi Davea. Tih, odmjeren i iskren čovjek, koji priznaje da voli biti sa Fern i da bi želio da ostane kod njega  što duže. Ona smatra da treba uživati u ulozi djeda, a jednom možda opet svrati u posjetu.

Ljudsko dostojanstvo sačuvano je bez obzira na nedostojanstvene uvjete. Divni kamenjari, pustinje, šume američkog zapada pridonose oličenju slobode, ljepote i povezivanja sa Zemljom. U rijetkim trenucima spokoja pronalazi vrijeme za okupati se u kristalno čistoj vodi pod slapom, iako smo svjesni fizičke i psihičke nelagode koju pri tom osjeća. Svenki, druga osoba koju upoznaje na cesti skuplja okamine, a susret sa porodicom losova u Idahu i bijelim pelikanima u Coloradu znači joj zaokruženost života više od bilo kakvih materijalnih senzacija. Želja joj je  kad umre da se prijatelji okupe oko vatre i bace kamen u nju u znak sjećanja. I to je dirljivo točno, jer se sjećamo trenutaka, isječaka, atmosfere, a to je sfera duha. Divna fotografija i prekrasni pejzaži daju filmu ljepotu, a kamenita zemlja odmah me podsjetila na kultni Antonionijev film Zabriskie Point.

Frances McDermond je iz uloge u ulogu sve bolja. Podsjeća me na Bette Davis ili Ingrid Bergman u zaokupljenosti ulogama koje tumači. Njena prirodnost i običan neglamurozan izgled kojega potencira, donose joj zahtjevne role od kojih stvara legendu. Takva je kao Marge Gunderson u Fargu ili Mildred u Tri plakata izvan grada za koje je osvojila Oscara. Ove godine nominirana je treći put uz sjajnu konkurenciju Viole Davis, Andre Day, Vanesse Kirby i Carey Mulligan.

Ovaj film ceste je film događanja, ali bez dramatičnosti i bez katarze, možda zbog mogućeg prepoznavanja vlastitih sudbina.

‘Nomadland’, Frances McDermond / foto: screenshot (YouTube)