Proljetno poslijepodne godine Gospodnje 1977. Vani sipi lagana proljetna kiša. Subota. Ako kiša stane bit će vremena odigrati i koji hakl na školskom. Na ploči sicilijanska obrana. Uglavnom jedino otvaranje kojemu poznajem gotovo sve varijante do devetog-desetog poteza. Neke kužim, a neke sam zapamtio iz šahovskog priručnika koji je imao sve odigrane partije Bobija Fischera uključivo i one kojima je u  Reykjaviku 3. rujna 1972. postao jedanaesti svjetski prvak u šahu porazivši desetog prvaka Borisa Spaskog rezultatom 12 ½:8 ½.

S vremena na vrijeme pogledavamo prema nasipu i mjerkamo nose li djevojke još uvijek kišobrane. Svira radio. Treći program Radija Zagreb. 16:20. Muški zbor izvodi pjesmu Marjane, Marjane.

Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ?

Ča barjak ne viješ,
milu trobojnicu?

Milu trobojnicu
crven, bijeli, plavi.

Crven, bijeli, plavi,
naš barjak hrvatski.

Moj najbolji prijatelj diže pogled s ploče. I on voli igrati crnim figurama kao i Boby, ali ovaj puta zapale su ga bijele. Upućuje mi značajan pogled. Progovara: „Originalni tekst kako ga je zapisao Ivo Tijardović“. Ja tu originalnu verziju nisam nikad prije u životu čuo. One u kojima se  spominje barjak pravi na kojem se čita ime druga Tita i naprijed partizani jesam. Čuo sam i onu gdje na vrhu barjaka sjede Tripalo i Savka. Čak i onu verziju s kojom je susjed Joso ljutio čika Momu za Štefanje u kojem se na barjaku vije ime Isusovo. Ali ovu  da je to naš, naš barjak hrvatski, nikad prije. Ako Ivan veli da je to originalna verzija mora da je. Njegov je stari inženjerijski oficir u JNA, a mama mu radi u općini. Samo su mene, eto čitavih šesnaest godina, nekako zaboravili informirati da je mila trobojnica ribara s Matejuške Tijardovićev barjak hrvatski. Merjane, Merjane ča barjak ne viješ!

Nije tako samo s pjesmama i zastavama. Može čovjek vjekovima živjeti na jednom mjestu,  ne znajući mu naziva, a proputovati kroz razne krajeve. Krajine. Petrinjsku ili Kupsku za primjer. Kroz Bansku krajinu. Kroz Banovinu i Baniju, pa opet Banovinu i opet Baniju kako se već tom vremenskom putniku prohtije i u smjeru u kojem zavijori njegova bandjera. Zanimljiva je ta igra povijesne relativnosti. Budu tako neke stvari pa se zaborave. Kao da ih nikad i nije bilo. A onda ih opet netko izvuče iz ormara. Pa ponovo budu. Prekrojene po namisli onoga tko ih je izvukao na svjetlost dana da sebi priskrbi nepripadnu materijalnu ili, rjeđe, nematerijalnu korist. Treba imati samo malo strpljenja da se ona prvotna značenja malo zaborave, pa da ponovo ista pjesma odjekne nekim novim, drugačijim timbrom, nekim novim značenjem ponekad i suprotnog smisla od onog originalnog. Da slučajne greške pradavnih vezilja heraldičke ornamentike poprime skrivena ili mistična značenja. Da poredak boja na bandiri otvori nepremostive razlike i iskopa vjekovne krvave rovove među narodima koji se najposlije sviknu živjeti razmeđeni potocima masne, ukiseljene, crvene tekućine koja ih razdvaja. A crven-bijeli-plavi je trobojnica i onda kad se na barjacima te boje malo zaokrenu, zarotiraju. Svejedno. Sa zastavom ili bez svašta čovjek na brzinu nauči. A poslije mu se čini da je to oduvijek znao i da je oduvijek tako bilo. Jedino tako i nikako drugačije.

20.1.2021., Petrinja – Svečano potpisivanje ugovora o donaciji objekta i pripadajućeg zemljišta Gavrilovićeve škole u Petrinji. Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, ravnatelj Srednje škole Petrinja Milan Orlić, Georg Gavrilović stariji, potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Nije bilo viđenijeg ili manje viđenog portala u Republici Hrvatskoj koji 20. siječnja 2021. nije prenio HINA-inu vijest da je Petrinji  darovana Škola. Gradu koji je u kataklizmičkom potresu ostao bez svojih povijesnih školskih zgrada darovana je ruinirana armirano-betonska konstrukcija koja je nekad bila škola za mesare u koju je, iako druge struke, i autor ovih redaka imao priliku polaziti kao usmjereni srednjoškolac dok je još imala i prozore i vrata i parketirane podove u učionicama. Eventu je nazočio i Ministar. Ministar znanosti i obrazovanja. I Veliki Župan sisačko-moslavački. I dopredsjednik Vlade bez portfelja i dopredsjednik Stožera s portfeljem. Svi s maskama pa ne moraju na silu ozarivati lice lažnim osmjesima. Uostalom, preko maske je lakše nahitavati se velikim i praznim riječima. Da se ne nose maske možda bi se na nečijem licu i dala iščitati nelagoda što eto danas plaze po skutima mecene koji je još neki dan bio pod uskočkom sumnjom da je ratni profiter, a koju je njegov advokat razbio kao beba zvečku dokazujući na sudu da ako je i neke špekulacije bilo opet krimena nikakvog nema jer je cijela ta stvar debelo otišla u zastaru s obzirom da su se svi eventualni marifetluci događali u ono gluho doba devedesetih kad su možda neki i bojevali ali službeno rata bilo nije pa je sasvim normalno da se čovjek uknjiži na imovinu koja mu pripada, koja mu je pripadala ili koju misli da mu pripada; koju je jednom prodao ili kupio ili za koju tek misli da ju je kupio. Istomštogod Veliki dobrotvor, gospodin G, neće dopustiti da mali Petrinjci idu u školu pod kruškom, kestenom, ili lipom. Zato je on tu. Da im pokloni ono što je njegovo, a možda i nije ali će im on svejedno, dobar kakav već jeste, to pokloniti da od danas bude njihovo, iako je sve to možda njihovo i otprije. Nema potrebe brinuti se. Valja kao u onoj reklami Erste banke vjerovati u sebe, i naravno u Džordža. On je budućnost. I sadašnjost. I prošlost. Pa zar i sam Ministar nastave i bogoštovlja, pri punoj svijesti i pameti udišući kroz svoju FFP3 masku od svih nul-tri mikronskih i većih čestica filtriranu petrinjsku ariju nije ovdje i danas izjavio, direktno u kameru, da ni on neke razlike između Petrinje i Gavrilovića ne vidi. Pa kad je Ministru sve isto zašto bi on, Gavrilović, sad tu izvolijevao na nekom razlikovanju i odjeljivanju. Najjednostavnije bi bilo otvoriti sve petrinjske zemljišne knjige i lijepo uz svaku česticu uknjižiti jedno jedino vrijedno i lijepo ime. Gavrilović. Ili bar na one čestice na kojima je potres od 29. prosinca ostavio zgrade čitave, pa na svaku zgradu izvjesiti veliku trobojnicu sa svitkom posebne i krasopisnim G umjesto grba.

U svoj toj gunguli oko potresa, skidanja i dozidavanja protresenih dimnjaka, pokrivanja krova najlonima i ficlekima upotrjebljivog biber crijepa javio mi se i stari usmjereno obrazovani srednjoškolski kolega. Marijan. Nismo se vidjeli ima preko četrdeset godina. Njegovi su barjaci već dugo trobojnice na kojima se boje redaju nekim drugim slijedom nego splitskim getanima. Piše mi Marijan:

Slučajno sam na internetu, čitajući i tugujući za našom Petrinjom, naišao na tvoje ime i podsjetio se na najljepše dane kada sam išao u Gimnaziju ”Braća Hanžek” u Petrinji. Čitajući tvoju biografiju sjetio sam se da smo, bar jedan period,  išli u isti razred, i prisjetio se nekih puno ljepših vremena. Vjerovatno ti moje ime i prezime ništa neće značiti i ne vjerujem da ćeš me se sjetiti, ali eto tvoje ime je ostalo u mom pamćenju. Ako znaš, ili si u kontaktu sa nekim našim školskim drugovima volio bih da znam gdje su i šta rade.

Trebalo mi je nešto vremena da se domislim kako odgovoriti. Ne samo da se Marijana dobro sjećam već ga se i često spomenem. Zadnji puta na dan prvog petrinjskog potresa koji je razoran bio samo za ruševne i nebrigom rastočene zgrade. Kad su u Petrinju crnim limuzinama pristigli i Predsjednik i Premijer pa ih je Gradonačelnik vodao okolo Parka, iskao milijune za obnovu najblatnijeg grada u RH i pokazivao urušeni dimnjak zgrade preko puta Doma kulture, nekadašnjeg Komiteta. Kad god napišem riječ komitet sjetim se Marijana. Kada je bilo planirano ispitivanje ili nezgodni test u školi Marijan bi odlazio na Komitet. Zapravo nije išao na komitet nego je sjedio negdje u Parku, ali mi bismo ga uvije prijavili kao da je Marijan na Komitetu. Komitet je bio čarobna riječ da se opravda svaki izostanak. Onim njihovim profesorima jer su na komitetu bili Njihovi, a ovim našim profesorima opet jer su u komitetu bili Njihovi.

Sjetim se Marijana kad god pišem o Velikom ratu jer je Marijan od povijesti naučio samo 1. svjetski rat pa kad ga je profesorica ispitivala o ratnim događajima iz četrdeset i druge Marijan je samouvjereno započeo odgovaranje sa stanjem na zapadnom bojištu. Imao je neku stipendiju pa mu je bilo važno da su ocjene visoke. Sjećam se jedne njegove rasprave s razrednikom na kraju druge godine kad ga je ljutito pitao: „Pa hoćete li vi meni da dadnete tu peticu ili ne.“

Sjetim se Marijana i kad je neko glasovanje. Kako ja nikad nisam išao u 8. razred nego sam ga položio u tjedan dana na početku školske godine više u petrinjskoj srednjoj školi nije bilo mjesta za upis. Ipak zahvaljujući mojoj prvoj učiteljici koja je tada učila djecu moje buduće razrednice nekako su me upisali u 1.c razred usmjerenog obrazovanja kao 37. učenika. Može zazvučati čudno ali svi su moji polasci u nove škole bili traumatični. Kako god. Drugi ili treći dan u školi razrednica je predložila da biramo predsjednika razreda. Jedna djevojka predložila je Marijana, Ivan kojeg sam poznavao još iz osnovne predložio je mene. Ja dobijem osamnaest glasova. Vidim da Marijan nije glasao. Sad glasamo za Marijana; dignem i ja ruku za njega i opet 18 glasova kadli Marijan diže svoju ruku posljednji i veli: „S obzirom da je većina za mene onda i ja dajem sebi svoj glas.“

Bilo je još super detalja iz našeg srednjoškolskog života ali mislim da vam je i iz ovoga razvidno da je Marijan bio cool lik. Pa mu ja otpišem nakon par dana kad su podrhtavanja tla malo sustala.

Naravno da te se sjećam. Tko bi te mogao zaboraviti! Vidim da se baviš fudbalom i igrama mladih. Lijepo. To je valjda ostvarenje sna o sportskim igrama koje smo planirali na zapuštenom gimnazijskom igralištu 75./76. Sve stare zgrade u Petrinji su jako stradale, a novijima su uglavnom otišli dimnjaci i oštećeni su krovovi. Tako i meni; štetu na krovu sam sanirao i čekam ljepše vrijeme za kvalitetnija rješenja. Ivana sam zadnji put vidio prije deset godina na 30-godišnjici mature. Inače cijela generacije se od tada susreće svake godine u lipnju (ovu smo preskočili zbog COVIDa). Nažalost od našeg 1.c i 2. c razreda nema puno sudionika jer je većina “preko”, kao i ti uostalom. Inače pišem i kratke priče za lokalni portal u kojima često bude i prisjećanja na vrijeme zajedničke mladosti.

Poslije smo izmijenili još par mailova i poneku sličicu. Marijan je uvijek živio sport. U ta davna vremena znali bi rukama čistiti snijeg sa školskog igrališta i različitim tehnikama uklanjati led pod koševima. Marijan je bio ono što Ameri vele „personality“ . Volio je nogomet, ali nije volio previše trčati. Imao je par dobrih finti s loptom, onako iz okreta. Bilo je momenata kad me jako ljutio njegov primitivizam i seljačka probitačnost, ali danas kad razmislim još jednom o svemu nekako mi se stvari vide drugačije. Nije ni njemu bilo lako s petnaest godina otići od kuće, iz pitoresknog  sela Rujevca, u grad. Vjerojatno još i teže krenuti poslije dalje, preko Dunava, u Srbiju; početi ispočetka. I još s takvim imenom. Marijan.

A mogao je Marijan komotno ostati ovdje, pri komitetu, uklizati u neku stranku i prosperirati. Snalažljiv i blagoglagoljiv kakav je već bio sigurno bi puno postigao i daleko dogurao. Posto gradonačelnik, direktor u Privredi,  ravnatelj državne agencije za Neku Važnu Stvar, saborski zastupnik, čelnik jedne od tisuća braniteljskih udruga. Pa što onda ako nije baš volio učiti. Ima diploma po Bosni; po Srijemu. Prirodno inteligentan kakav je već bio danas bi vodio neku Komoru i nadzirao desetine državnih Konzorcija. A ako mu se baš ne bi dalo „polagati ispite“ po susjednim prijateljskim južnoslavenskim državicama mogao je postati doživotni skupštinar HNSa ili izvršni tajnik nadzornog odbora sudačke organizacije. Mogao je prosperirati kao jedan od malobrojnih članova neke od mnogobrojnih frakcija Savkine stranke. Savjetnik predsjednika. Mogao je… Ovako je svojim odlaskom upraznio mjesto netalentiranim intrigantima da nas svojim neinteligentnim rješenjima vode u neizvjesnu budućnost koja se samo njihovim priprostim umovima pričinja svjetlom i perspektivnom. E Marijane, Marijane. Ča barjak ne viješ? Barjak naš Hrvatski!

Jeb’ga. U životu se nikad ne zna. Boby s početka ove priče imao je priliku postati ničim okaljana legenda koja će poput Zvijezde svijetliti eonima. Umjesto toga skončao je izgnan u Zemlji gejzira jer ga je gazda Jezda uspio navabiti da na Svetom Stefanu, zajedno s Borisom Spaskim, zaigra repliku povijesnog meča; da za male pare promovira Veliku Srbiju. Iako to nije bilo tako davno kao pravi povijesni meč za 11. prvaka svijeta u šahu bilo je dovoljno davno da i za to nastupi zastara. A jednom kad nastupi zastara istina nije više istina već je istina zapisano sjećanje na tu istinu koje ne mora biti istinitije od najobičnije laži.