Autor: Marjan Gašljević
Ma koliko se trudio, nemoguće se je isključiti iz ovog silnog političkog predizbornog muvinga, jer ako se sam nećeš baviti s njim, muving će se, sigurno, baviti s tobom. Za diviti se je kolika je razina inovativnosti raznih aspiranata na funkcije u želji da te okupiraju i navuku da im u izborima daš glas. Znamo se, slušajući ih, začuditi razini bedastoća koje nude u svom dodvoravanju međutim i svaka ta bedastoća dovoljna je da te okupira i skrene pozornost. Zbilja u toj priči ima svakovrsnih likova od ono malo ozbiljnih koje je teško prepoznati jer se i sami ponjeti trenutkom spuštaju na razinu one većine koja koristi priliku za trenutak svoje medijske slave zajebavajući se na račun građana.
U stvari ti sporedni likovi svojim glumatanjem više osvježavaju kampanju i, stvarno su bezopasni za politički poredak za razliku od onih njihove, pa i ispod, razine koji sasvim ozbiljno žive naš politički život.
U dobroj je političkoj praksi oduvijek bilo da se gubitnik prethodnih izbora posprema u političku roportarnicu. Naravno, to vrijedi za neke sredine zrele političke prakse ali ne i kod nas. Kod nas, prije bih kazao, vrijedi upravo obratno pravilo.
Ovdje se prisjećam jedne zgode sa sisačke šetnice gdje se nedavno sretoše dva vijećnika suprostavljenih strana u Vijeću:
– „Gdje si stara komunjaro.“ Pozdravlja jedan.
– „Lijep Ti pozdrav, vječita oporbo.“ Odzdravlja drugi.
Razgovor u tom tonu se, naravno, nastavlja dok se kolege udaljuju šetnicom svaki u svom smjeru kao i na Vijeću.
I tako ta „vječita oporba“ nastavlja i dalje u istom sastavu jurišati na vlast kao da im birači već nekoliko puta nisu pokazali gdje im je mjesto. I onda, nakon svega, se pitaš ima li netko koga bi zbiljski poimence građani voljeli vidjeti na nekoj listi osim tih vječitih likova. Ili, možda, s pravom se pitaš želi li ta opcija na elegantan način izgubiti izbore jer iza te ideje stoji neka bolja ideja ili neki bolji dil.
A da uvijek, ili skoro uvijek, postoje određeni dilovi lako je vidjeti kroz neke koalicijske sporazume koji su uvijek, na nekakav način, podvala biračima. Kako to drugačije protumačiti kada koalicijski sporazum sklapa opcija vjerojatne pobjede od minimalnih 70% s pet-šest likova za koje, provjereno, neće glasati ni njihova rođena mati? Ti likovi i nakon nekoliko mandata ostvarenih na koalicijskim listama koje ih žele u svojoj kvoti zboh njihove apsolutne beskrupuloznosti i bezrezervne podanosti pored koje, uz neku sitnu cijenu, uvijek mogu raditi ama baš sve što hoće kunući se u doemokraciju. Zanimljivost je što se radi o osobama koje na tako krojenoj političkoj sceni životare godinama a njihova stranka su oni sami. Tuga i jad je u činjenici da isti itekako dobro parazitiraju na našim parama usput nam se smijući u lice.
Istovremeno, tu i tamo, pojavi se neka grupica uglavnom mlađih, obrazovanih ljudi neokaljanih zovom surove i prljave politike koji bi željeli nešto mijenjati u svojoj sredini ka životu bez širokog spektra poznatih nam marifetluka, sredini jednakopravnoj za sve njene građane. Te opcije u startu nemaju šansu ma koliko se pošteno i iskreno nudili. Samo tako ih zgazi mašinerija vječitih vlastodržaca dvije opcije rabeći sva sredstva političkog uništenja.
Slušajmo ih, dakle, i sačekajmo mjesec dana da nas krene. Da poteku ostvarenja svih onih obećanja a, poznavajući ih, uopće me ne bi čudilo, recimo, da je žalbu kojom je zaustavljena aktivnost oko natječaja i izgradnje dionice autoputa Lekenik – Sisak podnijela neka cvjećarska firma bez zaposlenih registrirana u Crnoj Gori. Što bi tu bilo čudno? Ako cvjećarnica bez zaposlenih može izraditi IT platformu ključnu za zdravstveno stanje nacije što ne bi mogla zaustaviti gradnju svega 16 kilometara autoceste za koju, slučajno, trenutno nema para.
A koliko smo dobri znamo iz iskustva. Pa zar već odavno nije u funkciji drvena peć i nitko se ne čudi, stoga, penzići, naoštrite pisaljke i krenite prema biralištima slučajno će vam, dok putujete, sjesti na račun kovid dodatak.