Neki Petrinjci ni nakon četiri mjeseca nisu vidjeli uživo razrušeno središte grada. Nešto ih stegne u prsima

Autor:Miroslav Šantek

Ima Petrinjaca koji i nakon četiri mjeseca nakon potresa nisu uživo vidjeli razrušeno središte grada, niti velike praznine nastale uklanjanjem ruševina koje su zauvijek promijenile izgled Petrinje kakvu smo poznavali. Kažu da ne mogu podnijeti taj prizor. Nešto ih u prsima stegne. Nešto u duši. Obilaze u širokom luku taj porušeni dio onoliko koliko mogu odgađajući što duže taj trenutak.

Jedan od njih, stari Petrinjac Marijan je ipak nakon toliko vremena došetao do središta grada i ostao u šoku. Sva ona sjećanja koja nosi u sebi su isplivala na površinu. Stajali smo na neprepoznatljivom Trgu hrvatskih branitelja a on je pričao o svom djetinjstvu, igranju nogometa na ovom mjestu gdje je bila ograda pravoslavne crkve, o autobusnom kolodvoru, veselim noćima i feštama na terasi bašče hotela, o izgradnji Petrinjke… Sve je to u trenu izletjelo iz njega.

A na ogradom blokiranoj Turkuinovoj ulici je upravo u tijeku bilo rušenje starih kuća na brojevima 7 i 9. Veliki stroj je sa stražnje, dvorišne strane kuća grickao i polako rušio dio po dio zgrada. Cigle su uz buku padale na zemlju, a jedan vatrogasac je uporno šmrkom polijevao vodom kuće da ublaži velike oblake prašine koji se podižu kad se dio zida sruši. U jednom trenutku je pao komad krova i stropa sa kuće u kojoj je bio stacioniran lokalni Crveni križ. Kad se ogromni oblak prašine razišao ukazala se unutrašnjost sobe na katu. Sunce i dnevno svjetlo je prvi i zadnji put jarko obasjalo hrvatsku zastavu obješenu na zidu i zaboravljenu jaknu pored nje. Uspio sam snimiti taj neočekivan prizor koji je par trenutaka poslije nestao u bezličnoj masi šute na ulici.