Čak se i Potresni Stožer umrtvio

Autor: Marjan Gašljević

Osjećam se toliko jadno da to jednostavno ne mogu opisati. Ma koliko su me do sada pregazili prijatelji, odnosno ljudi za koje sam smatrao da su mi prijatelji, još uvijek je u meni ostala iskra vjere da i među ljudima postoje neki koji te nisu spremni zgaziti, ono, čisto iz sporta. Uvijek, a posebno u nekim ekstremnim situacijama, ljudi se pokažu kakvi su u naravi. Neki pokažu ono najgore od ljudske naravi, a neki te iznenade empatijom spram bližnjeg i toplinom duše.

Da je ovo predizborno vrijeme ekstremna sitiuacija sigurno nije. Specifičnost trenutku daje činjenica više od godine pandemije s različitim logičnim i nelogičnim ograničenjima a poseban pečat raznim psihološkim „frižima“ uzrokovanim tom pandemijom dao je razorni potres koji nas je bacio u svekoliki bad. Uza sve to društveni trenutak postaje i robom rasula zdravstvenog sustava ali i lutanjima oko cijepljenja opravdavanim različitim frazetinama koje, najmanje, pripomažu procijepljenju Nacije kao preduvjetu za obuzdavenjem epidemije ali i stvaranjem uvjeta za pokretanje i rast gospodarstva.

U ovoj situaciji čak se i „Potresni Stožer“ umrtvio a da li je to razlog što se na području stradalom od potresa gotovo ništa ne događa nisam baš načisto. I jutros se vozim ulicama svoga grada žalosno razgledajući još uvijek razbrcane krovove, viseće štukature, najlonom začepljene dimnjake, zjapeće zabati i konstrukcije nad pješačkim stazama koje bi trebale zaštititi pješake od opasnosti pada materijala. Ulazimo, evo, i u peti mjesec od katastrofe prisjećajući se famoznih pressica na kojima su lokalni političari građanima nudili nadu u brzu i efikasnu obnovu uglavnom pljuckajući prema političkim suparnicima kao „nesposobnim“ da nešto učine. Posebno je zanimljivo da su stradali gradovi pod upravom različitih političkih opcija a u svima se ništa ne događa. Da li je to znak da su sve te opcije „nesposobne“ posebno ako vidimo da se u ovim predizbornim danima isti ti koji žele još vlasti i slijedeće mandate gotovo i ne bave problemom građana stradalih u potresu. Ta neće, valjda, „veliki“ gradonačelnik ili gradonačelnica vodati svoje građane ne veliku nuždu iza živice obližnjeg parka samo za to što im je kuća „crvena“. Još manje će, o ovom problemu, brigu voditi famozni „Potresni Stožer“. Njihov najveći uspjeh na potresom pogođenom području bilo je rastjerivanje volontera koji su besplatno pomagali stradalima. Ta tko je vidio volontirati i darovati? Takvo ponašanje direktno utječe na  zaradu jer ako netko nešto radi džabe kako će se naplatiti provizija?

A da smo „svijet provizija“ nije teško zaključiti jer niti najpotplaćeniji mediji ne mogu izbjeći a da ne objave neki jedinstven primjer provizije, mita ili preplaćenog posla naših „viđenih“ vlastodržaca.

Kako nedavno na tajnoj snimci reče jedan osumnjičenih u aferi „Vjetroelektrane“: „Vjetar puše a Tebi u novčanik kapaju novčići.“ Tako i u svim tim pričama i pričicama „vjetar puše a nekome kapaju novčići“. Sreća je što nam Premijer o tome ama baš ništa ne zna. Ta, nije on knjigovođa a ni istražitelj, bome.

On se, dakle, brine da proslava obljetnice „Bljesak“ prođe u „interesu Hrvatske i hrvatskih branitelja“. Hrvatski branitelji, posebno oni stvarni iz ranih devedesetih, zbilja su znali za nejedinstvo i većinu svoje energije i žrtve usmjerili su da se međusobno prepucavaju, opanjkavaju, vrijeđaju, podmeću i difamiraju. Sic. Tako, otprilike, razmišlje naš državni vrh pred ovu slavnu obljetnicu koju mogu zahvaliti, kao i rezultate slavljenog događaja, braniteljima koji su radili i ponašali se upravo suprotno od njih. A da ih ipak bude malo sram (ako znaju što je to)?

A da je političkog protivnika najlakše difamirati zna se još iz „bivše“. Tada se, i sada, to zvalo etiketiranje. Najlakše je i nejneupitnije dovesti nečiji status u pitanje ako mu nalijepiš pravu etiketu. „Klerofašista“ je za „bivše“ bila ubitačna etiketa koje je etiketiranog „izuvala iz cipela“. „dobri“ komunistički pregaoci trčkarali bi ponedjeljkom u Komitet dojavljujući tko je bio na nedeljnoj misi što je pouzdan preduvjet da se radi o klerofašistu koji je rak sistema. Ta etiketa, ma kako opaka bila, rabljena je, to dobro znaju i mnogi moji današnji stranački prijatelji, uglavnom na najdonjoj društvenoj razini jer, ipak, oni pa samo i stepenicu više izbjegavaše da se dovedu u situaciju da ih netko vidi s s vanjske strane cintora.

Na tragu i iskustvima te moćne etikete danas se na toj razini vrlo uspješno koristi etiketa „Jugoslavenčina“. Tako, kada ti neki viđeni, „ispravni“ domoljub zalijepi tu etiketu znaj da si, i stvarno i figurativno, najebo. Možeš se ti koprcati koliko hoćeš, dokazivati da si rođen i poslije „bivše“ nema ti pomoći. Ti si „Jugoslovenčina“ a s tom etiketom upitno ti je postojanje poesbno ako „mi“ pobjedimo na izborima koji slijede.

Na koncu, zanima me, da li i ti „ispravni“ idu na veliku nuždu iza živice obližnjeg parka ili je to odlika samo „Jugoslovena“?