Nikad nisam napravio zijan, a kad spavam čujem ga kako radi

Autor:Miroslav Šantek

Na “Lilijevoj”terasi je gužva. Ispod otvorenog neba, s udarima proljetnog vjetra koji svakim danom u središtu Petrinje ima sve više prostora jer se šire praznine na mjestima gdje su uklonjene ruševine, sjede Petrinjci. Piju kavu, jedu fast food hranu, trude se da ostanu normalni u ovim nenormalnim vremenima. Pored njih je velika praznina na kojoj se nalazila Petrinjka – tvrde mnogi stručnjaci i nestručnjaci da je to bila najčvršća zgrada u Petrinji i šire. Sam premijer Plenković se došao fotografirati par dana prije rušenja najavljujući njenu smrt, a narod je podijelio mišljenje – jedni tvrde da je to najobičniji idiotizam, a drugi su bili oduševljeni uklanjanjem te velike, od završetka rata nikad održavane zgrade.

Sada se s ove terase pruža neometan pogled na ono što je ostalo od središta Petrinje. U obližnjoj Turkulinovoj ulici traje uklanjanje dvije stare kuće. U oblacima prašine padaju zidovi i prozori, a sve to bešćutno, precizno i moćno izvodi stroj čija visoka ruka izgeda kao tijelo i glava nekog čudovišta. Kao da je živo biće. Prilično zastrašujuće. Lili mi kaže, da kod njega na gablec dolaze radnici i da je upoznao i čovjeka koji upravlja tim metalnim zmajem i da ima zanimljivu priču.Odšetao sam do te rušeće lokacije i kroz oblak prašine mi je prišao čovjek mladolikog izgleda za svoju dob od 62 godine.Ponosno je stao pored svog ogromnog stroja i rekao da se zove Hamil Halilović, da je došao iz Sarajeva kao profesionalac pomoći u rušenju potresom stradalih zgrada.

Hamil je srušio zgrade na kučnim brojevima 7 i 9 u Turkulinovoj ulici.Foto:Miroslav Šantek

KAKO SAM POSTAO VELEMAJSTOR

Kad sam bio mali oduvijek sam sanjao da upravljam ovakvim strojevima. Dovoljno bi bilo i da mi neki majstor samo dozvoli da podmažem stroj ja bi bio sretan.Postoji u životu nužda i nadara. Mene je nužda primorala da radim jer nisam imao škole, radio sam po bauštelima, betonirao, naučio na fizički rad, a cijelo to vrijeme se motao oko strojeva i razgovarao sa majstorima o njima, da bi me u Trebinju jedan od njih uzeo za pomoćnika. Vidio je moju veliku želju i predanost i naučio me mnogim stvarima. Pet godina me učio i onda na radničkom sastanku ostalima rekao da je ovaj momak stasao u velemajstora i da mu možete dati stroj koji god želite, ja za njega odgovaram. I tako je i bilo. Nikad nisam napravio zijana, znate li što je zijan? Havarija.Njegove riječi su mi zauvijek ostale u glavi i ja sam godinama radio na raznim strojevima i usavršavao se. Sada sam Rukovaoc građevinskih teških mašina.

Čovjek se osjeća nemoćno ispod ovog zastrašujućeg stroja kojeg mnogi koji su ga vidjeli opisuju kao neko čudovišno živo biće. Foto:Miroslav Šantek

ZAKON MEĐU STROJEVIMA

Ovo što vidite je zakon među strojevima.To je teška građevinska mašina vrhunskog učinka koja nosi na sebi čekić i škare, a namijenjena je za rušenje objekata. Kupljen je u Njemačkoj, a američke je proizvodnje marke Caterpillar. Njegova ruka je visoka 23 metra, pokreće ga visokoturažni diesel motor od 300 konja koji tu snagu iskorištava preko hidro pumpe. 2003. je došao i mnogi su pokušavali s njim upravljati ali nije nikom išlo, pa je tako direktor firme pozvao i mene i dao mi da probam.Sat vremena sam se dobro oznojio radeći s njim, a onda me je direktor odveo na kavu i pitao jel mogu ja to.Ja sam rekao da mogu.A on reče  – eto ti ga onda, tvoj je, reci što ti treba i radi.

Nema toga što stisak ovih škara ne može srušiti. U Hamilovim rukama one su vrlo učinkovito sredstvo. Foto:Miroslav Šantek

ŽENA I SIN VIČU NA MENE DA JE DOSTA

Škare ovog stroja su čudo ako znaš s njima raditi. Što god uhvate režu. Od betona rade tampon, zagrizu i sijeku sve, to je čudo jedno. Zgrade se ruše polako. Po sistemu grickanja i češljanja.Bilo je i jako zahtjevnih situacija. U Eletroprivredi u Jajcu rušio sam stare pogone. Bilo je tijesno i visoko, a neke elementi su se trebali sačuvati.Tu trebaš biti velemajstor u poslu, pa cementara u Lukavcu gdje sam rušio stare silose tik pored glavne trafostanice. Tajna je u tome da se sve treba raditi pažljivo i polagano.Ovdje u Petrinji je lagano rušiti zgrade. Inače je ovo vrlo opasan i odogovoran posao. Moraš biti potpuno u tome što radiš. Nema razmišljanja o nečem drugom. Moraš znati i pobjeći ako nešto krene po zlu. Sve ti je to nepredvidivo i nesigurno. Ali ja postižem rezultate bolje od ostalih i to mi daje motivaciju za dalje. Sve mi je to izazovno. Uživam u rušenju, što je opasnije – volim te situacije. Žena i sin viču na mene da je dosta i da idem u penziju, ali ja se osjećam da mogu još raditi. Tad se osjećam bolje i zdravije.Probao sam i modernije strojeve, ali mi ne pašu. S ovim sam se nekako srodio – čujem ga i kad spavam.