Autor:Katarina Grbeša
“Ako nemamo mira, to je zato što smo zaboravili da pripadamo jedni drugima.”
Majka Tereza
Ne vjerujem da ima netko tko nije čuo za svetu majku Tereziju i njene Misionarke ljubavi prema bližnjem. Njen rad i bijeli sari sa plavim rubom ljudi uglavnom prepoznaju kao simbol dobra. Kažem uglavnom, jer ima onih koji ne dijele to mišljenje. Kako god, njena je priča fascinantna.
Rođena je kao Agnes Gonxha, što na albanskom znači „cvjetni pupoljak“. Takva je i bila – sitna i nježna, ali čelična duha. Kako je rođena kao albanka u Makedoniji, od oca podrijetlom iz Albanije i majke podrijetlom sa Kosova, svojataju je i Albanci, Makedonci i Kosovari. I svi se njom ponose i odaju joj počast. Tako u centru Skopja postoji muzej njoj u čast, a glavna pješačka zona u Prištini nosi njeno ime „Nene Teresa“. Njenim je imenom nazvana i katedrala u Prištini.
Uvijek me zanimalo kako to da je mlada žena od samo 18 godina, koliko je imala majka Tereza kada se zaredila na Kosovu, odlučila otići i to ni više ni manje nego u Indiju? I to prije skoro sto godina, davne 1929. godine?
Kada sam 2008.g. posjetila Japan, čula sam kako. Naš tadašnji veleposlanik u Japanu podijelio je sa mnom ono što mu je ona osobno rekla. Naime, kad je bila mala djevojčica, za vrijeme molitve u crkvi u Letnici (jedno od dva sela na Kosovu gdje živi hrvatska manjina) doživjela je viziju Gospe. U toj crkvi u Letnici još uvijek postoji takozvana Crna Madona, kip Gospe iz 11. stoljeća, kojeg nazivaju crnom jer je zbog zuba vremena skroz potamnila. Kako je kip Gospe taman, tako je i majka Tereza kroz viziju dobila poruku da ode među „tamne ljude“. Po zaređenju u toj crkvi sudbina ju je tako odvela u Indiju među tamnopute ljude.
U Indiji je na početku radila u samostanskoj školi, da bi 1946. godine primila „poziv unutar poziva“, napustila školu i počela djelovati među najsiromašnijima, umirućima i bolesnima. Zbog njene predanosti zvali su je „savjest“ i „dobra duša Kalkute“.
Njen život i rad, uza svu posvećenost služenju siromašnima, od osnivanja prve bolnice u Kalkuti do oko 600 misija, škola i skloništa u 120 zemalja svijeta, ipak je izazvao poprilično kontroverzi. Zamjeraju joj tako da nije nikad rekla „ne“ donacijama makar dolazile iz sumnjivih, kriminalnih, izvora, te da su uvjeti u bolnicama bili zastrašujući. Navodno su se injekcije i druga oprema za jednokratnu uporabu koristila po više puta, i to sve zbog njenih krutih i škrtih pravila da se štedi na svemu. No, bilo je tu još i drugih kritika, pa i takvih koje su uključivale i navodnu prodaju beba, te tjeranje nekršćana kojima je služila na obraćanje na kršćanstvo.
Pa kako je onda takva žena 1979.g. dobila Nobelovu nagradu za mir, 1980.g. najveće indijsko građansko odličje „Bharat Ratna“ (Indijski dragulj), brojna druga priznanja i odličja da bi konačno 2016.g. bila proglašena sveticom? Na ovo pitanje nema pravog odgovora. Za one koji je vole nema sumnji da je zaslužna, a one koji joj zamjeraju uvijek će propitivati.
No, ta mala sitna žena ostavila je iza sebe ogromno nasljeđe posvećeno radu i skrbi o siromašnima i bolesnima bez obzira na vjeru, društveni položaj ili krvna zrnca. Pokazala je svojim djelovanjem ono što je sama tvrdila – da su ljudi ti koji druge ljude svrstavaju u ladice, a ne Bog. Postavila je mnoge temelje, potaknula mnoge na plemenitost i svakako je osoba koja nas potiče na razmišljanje. Svim kontroverzama unatoč.
