Sidi di si, jer za di si nisi!

Već mi je toga dosta. Kakvu god firmu nazovem ili bilo koju državnu ustanovu, uvijek dobijem nekog robota na telefon koji mi kaže: “Još 12 osoba čeka na red ispred vas.” U zadnje vrijeme to postaje jako dosadno. Koliko god napredujemo, sve je teže dobiti nekoga od mesa na telefon.
To je cijena smanjivanja troškova u firmama. Prije je bila telefonska centrala pa je ljubazna gospođa lijepo pitala što trebaš. Kad je čula što mi treba, spojila bi me s pravom osobom koja mi je odgovorila na pitajne. Sad toga više nema. Ta ljubazna gospođa je dobila otkaz, a firma je kupila skupi software da ju zamijeni.
Trebala mi je tako ova holandska elektra da ih pitam mogu li dobiti trofaznu struju te koliko bi me koštao taj priključak. Ovdje to ide ovako. Najprije se treba ići na internet. Tamo je na stranici firme puno informacija. Između ostalog su i najčešće postavljana pitanja i odgovori. No, tamo naravno, nema mog pitanja pa ni odgovora. S puno muke i pretraživanja se negdje malim slovima nađe telefonski broj. Na nekim stranicama nema ni broja nego samo e-mail. Ako pošalješ e-mail s pitanjem, dobiješ odmah odgovor da će ti se netko javiti u roku od 24 sata. Pa čekaj jedan dan da dobiješ mail s odgovorom koji u stvari, nije dobar. Ako uspiješ naći broj telefona i nazvati, e onda ti najprije kažu da se sve može naći na internet stranici pa ti onda još dodaju: “Ako je pitanje iz oblasti pretplate za struju pritisni 1. Ako je pitanje iz oblasti pretplate za plin, pritisni 2. (Struju i plin dobivamo ovdje od iste firme). Ako se radi o promjeni adrese, pritisni 3. Ako se radi o novoj adresi pritisni 4. Ako se radi o nećem drugom, pritisni 5. Ako hoćeš da se ovo sve ponovi, pritisni 6. Ako hoćeš razgovarati sa službenikom, ostani na liniji. Cijena čekanja je 0.20 eura po minuti.” Nakon toga se čuje ono: “Vi ste šesti na redu.” Onda ti dođe neka dosadna muzika i svakih nešto čuje se glas: “Vi ste još šesti na redu.” Onda malo kasnije- peti pa četvrti pa na kraju konačno – vi ste slijedeći na redu. Onda ti neka cura dođe na liniju pa ti kaže da treba ispuniti formular (obrazac) na internet stranici. I opet te vrate na internet. Kad se dođe do tog obrasca, još se ne zna koliko će koštati taj priključak. Treba ispuniti formular i napisati kad treba priključak. Poslije toga si u rukama službenika iz te firme. Nitko ne daje nikakve informacije.

Nakon par dana odlučim da neću ništa raditi i da mi ne treba trofazna struja. E sad se taj upit ne može samo tako poništiti. Čak ni preko interneta. Treba čekati da oni to uzmu obradu pa da ti jave da su počeli raditi na tom predmetu. Onda im možeš reći: “Hvala, više mi ne treba”. I oni to odmah ponište. Ako ih pustiš da to odrade, onda ti odgovore da će to koštati toliko i toliko i da će biti gotovo tad i tad. Da sam prije mjesec dana na telefon dobio kakvog specijalistu, on bi mi rekao da je cijena priključka 200 eura i da na mojoj adresi ne treba kopati da bi se postavio debeli kabel. Odmah bih znao na čemu sam i mogao bih odlučiti da li da to uradim ili ne . Ovako se to bez veze povlačilo mjesec dana. I na kraju sam to poništio. Još je to sjajno u privatnom sektoru. U općini je još gore. Kad sam trebao produžiti pasoš, odem ja u općinu (to se ovdje radi u općini) u utorak navečer jer znam da je tada otvoreno i da nikad nema gužve. Tako je i bilo. Nema nikoga i ja sav sretan odem do šaltera. Ona cura mi kaže: “Da li ste se najavili?” Kažem: “Ne, nisam.” “Onda vam ne mogu pomoći. Morate se najprije najaviti preko telefona ili ovdje na šalteru koji se zove “recepcija””. Odem kod one druge cure i kažem da bih produžio pasoš. “Nema problema”, kaže. “Dođite u slijedeći utorak u 18.15 sati.” “Kako tek u utorak? Danas nema nikoga i šalter je slobodan. Mogu li predati stari pasoš i fotografiju pa da se to primi za obradu?” A ona kaže: “Ne možete, gospodine, jer se niste najavili za danas.” I ti se brale, slikaj s takvim službenicima.

Sad si mislim: pa kuda to ide. Sve je puno kompjutera. Telefonske mreže rade besprijekorno i još uvijek za sve treba čekati. Nazoveš telefonom, moraš čekati, ideš na internet, moraš poslati mail pa čekati. Dođeš na šalter, opet čekanje. Pa uopće nije drugačije nego što je bilo prije 40 godina. Čak je i gore. I onda je trebalo čekati da ti se netko smiluje i da odradi neku jednostavnu radnju. Sad svuda stoje kompjuteri da nam ubrzaju posao ali od toga ništa.
Ovi novi klinci koji sad stasaju, naučit će se na ovu sadašnju situaciju jer za njih nikad nije bilo drugačije. Sad ja na kraju ispadam kao dosadni stari djed koji samo prigovara i ni sa čim nije zadovoljan. Kad trebam nešto platiti, onda sam dobar ali kad tražim servis za ono što plaćam , onda sam dosadan i ne razumijem novu situaciju. `Bem ti život!
Kaže se: mladost ludost, starost munjenost! Ponekad je baš tako. Nas starije smatraju munjenima jer bi htjeli nešto što ne možemo dobiti. Osim toga, uzeli sun am one žive ljude koji su znali odgovoriti na telefonski poziv. Sad mi samo pošalju račun na pravdi boga od 0.2 eura po minuti čekanja. Ljudi moji, pa to su moje minute! To je mojih pet minuta koje me koštaju 1 euro. Zbog njih moram čekati, a oni to meni naplate.
Još sam imao sreću da na telefon nisam dobio neku Indijku. Ako nazovem koju američku firmu, pa čak i zapadnoeuropsku, dobijem na telefon neku Indijku (ili Indijca). Ako mi treba avionska karta, nazovem KLM pa dobijem neku curu u Mađarskoj. Ako imam problem s kompjuterom, dobijem nekoga u Češkoj. I tako dalje. Sad kužite da su to ljudi koji ni o čemu nemaju pojma. Oni sjede ispred kompjutera pa mi s ekrana pročitaju odgovor na moje pitanje. Ne možeš im ni zamjeriti. Eto, to je cijena napretka. Ako se pobunim, kažu mi da sam star i munjen. I što onda da radim? U Slavoniji kažu: “ Sidi di si, jer za di si nisi!”

By Marijan Jozić