Autor:Miroslav Šantek
Cobra, dođi mi pomoći – začuo sam glas iza leđa. Pored mene je prošao Zdenko i razmaknuo željeznu zaštitnu ogradu ostavljenu još od prije mjesec dana kad su ovdje u samom središtu Petrinje, bageri srušili grandiozno armirano- betonsko socijalističko zdanje prepuno željeza zvano Robna kuća Petrinjka i Stari hotel Baniju i kuću Hajnicovih – dvije krhke, stare građevine koje su svojim nekadašnjim izgledom mogle krasiti i ulice Zagreba ili Beča. Obje su teško oštećene u potresu, oblježene zlosutnim crvenim iksom i uklonjene s lica zemlje. Malo je ostalo od njih. Tek komadi zida pročelja i velika hrpa dasaka koja izgleda kao da je netko pripremio ogroman krijes koji kad bi se zapalio, mogao bi se vidjeti njegov plamen iz aviona.
Našao sam Hajnicove ploče – kaže mi taj vitalni stariji gospodin Korečić, jedan od stanara centra grada predodređenog za rušenje. Davor Hajnic je njegov susjed, strastveni audiofil i sakupljač gramofonskih ploča.Zbog opasnih pukotina na zidovima, Davor nije mogao izvući mnoge stvari iz svog doma prije rušenja, pa je tako sa svim njegovim uspomenama nestala smrvljena željeznom rukom bagera i kolekcija gramofonskih ploča.No, Zdenko je pronašao mali dio kolekcije, nekim čudom ostavljen u gomili smeća koje još nije uklonjeno. I tako je ispod naših nogu ležala hrpa albuma s mokrim, poderanim, na nekima neprepoznatljivim kartonskim omotima koje su uništile kiše, mraz i snjegovi. Razmičem ih i gledam. Prince, Simple Minds, Madonna, Dire Straits i David Bowie – ne mogu se oteti dojmu duha osamdesetih u Petrinji kad se ovakva glazba slušala na tulumima, a na sam koncert David Bowiea te rane jeseni 1990. krenule su put maksimirskog stadiona hrpe Petrinjaca. Bili smo svjedoci tih prvih stadionskih koncerata koji su uskoro brutalno zamijenjeni rafalima pušaka i eksplozijama granata nadolazećeg rata.
Uzeo sam prilično oštećen odbačeni runjak za drva u kojeg smo složili kako, tako upotrebljive vinile i odnio ih do Zdenkove kuće. On kaže da će ih postaviti u kuhinju na stol gdje će se one osušiti, pa kad jednom zgodom ponovno sretne prijatelja Hajnca da ga iznenadi s neočekivanim darom.Zdenko otključava vrata svoje ogromne stare kuće, tik prekoputa spomenika Stjepana Radića. Na vratima je crvena naljepnica, na zidu zlosutni iks. Iznad nas su tone građevinskog materijala koje se ne mogu popraviti i koje će nestati s lica zemlje. Zidovi su se raspukli nepopravljivo, prijeteći, uznemiravajući. Velike i brojne sobe ovog ogromnog zdanja su prazne. Zdenkova djeca su se odselila na razne daleke adrese, a on je zadnjih godina prije potresa ostao u toj kućerini sam. U prizemlju si je napravio komforan stančić. Kuhinju ostakljenu sa svih strana, wc, kupaonu i veliku spavaću sobu. Za jednog čovjeka sasvim dovoljno.
Sada ulazimo u tu kuhinju u kojoj se počinje osjećati miris ustajalosti i odsutnost ljudi. Sve je to nekako još uvijek na mjestu i ako se zanemare puknuća na zidovima “normalno”, ali osjeti se taj dah smrti koji će uskoro uništiti kuću.Zdenko sa stola miče sve stvari, postavlja stolice jednu kraj druge na koje slažemo vinile spremne za sušenje. Radi to pažljivo i s radošću. Ove ploče će se opet slušati – veli. Gledam kroz prozor kuhinje. Na travnjaku su gomile dijelova zida koji je otpao s kuće i svakim novim potresom sve ih je više. Vrtni stol za kojim više nitko nikada neće sjediti ispod krošnje smokve u neko toplo ljetno popodne. Sve će to uključujući i cijelu kuću strojevi pretvoriti u bezličnu masu i odvesti daleko odavde. A njihov zvuk je neumoljiv,prodoran i vrlo stvaran. Na samo desetak metara od ove kuhinjice u kojoj se suše vinilne brazde, strojevi ruše ogromni kompleks Stare tvornice Gavrilović, prvog Zdenkovog susjeda. A on stoji mirno u svojoj kuhinji, s pločom u rukama i sluša taj mehanički zvuk razaranja. Potpuno je svjestan da uskoro i njegova kuća dolazi na red za rušenje i da se treba oprostiti od nje. Ne znam kako bi ja reagirao da sam na njegovom mjestu, ali on kaže da se pomirio s tim. Što ju prije sruše, prije će početi graditi novu – veli. Lice i pogled su mu hladni i ravnodušni, ali iznutra izgara. Nije ni čudo. To bi učinio svatko od nas u toj situaciji kad čekaš da ti bešćutan stroj sruši kuću.