67 je previše

Autor: Marjan Gašljević

Sjećate se, ako se sjećate, prije nekoliko godina raznorazni „državni“ sindikalci a i oni nešto manji bacali su se i goropadili pred kamerama u inicijativi „67 je previše“ u kojoj su, kao, na kraju spriječili aktualnu Vladu da produži radni vijek zaposlenicima u Hrvatskoj do 67 godina. Odjednom, samo par godina poslije, isti ti sindikalci, jer sindikalci u Hrvatskoj su uvijek isti, brane u javnosti ideju da bi se trebao radni vijek produžiti do 67 godina. Naravno, ova ideja ne ide sama već u paketu s idejom za plaćanje „sindikalnog poreza“. 

Ovakav tip sindikata koji je „uzgojila“ hrvatska vlast jedno su od najvećih zala novije Hrvatske poslije Domovinskog rata. A uzgojena je jedan uhodan uhljebnički sustav koji kvalitetno glumi socijalnog partnera kao protutežu „zločestoj“ vlasti koja bi htijela izrabljivati radnike. U stvari oni nisu uhljebi jer bi tim uvrijedio mnogobrojne uhljebe koji niti što rade, niti od njih ima ikakove koristi a i šteta nije prevelika. Ovi su prije krvopijci jer prije svake indikalne akcije ušećeren je rezultat s „socijalnim partnerima“. 

Koliko, u stvari, ima konobara, kuhara, bauštelaca, prodavača i drugih zaposlenika u poduzetničkom sektoru koji su članovi sindikata? Jednostavno ih nema. Oni nemaju niti mogu imati neke koristi od ovakvih sindikalaca i sindikata već ovise isključivo o svom poslodavcu posebno u malom i srednjem poduzetništvu. Upravo stoga, kako reče vječni Vilim, poduzetnici su najveći neprijatelji sindikalaca i sindikata i po njemu bi ih, uglavnom, trebalo ukinuti. Zabraniti. S tom idejom, otprilike, propala je i bivša Juga. 

Današnji sindikati funkcioniraju na malo bezobrazniji način nego oni u „bivšoj“ tada su, naime, bili nešto drugačije kontrolirani stvarajući privid  brige za radnike koji su, i tako, kao, radili u socijalno savršenoj državi bez izrabljivanja. Tada su svi radnici zapošljavanjem postajali članovi sindikata od kojeg su, uglavnom, imali nekoliko fešta godišnje gdje su se mogli nažderati i urokati bez posljedica, sindikat bi im nabavljao ogrijev i zimnicu, a moglo se u organizaciji sindikata i ljetovati na moru. U hop tranziciji sindikalci su ostali skoro pa isti ali su nabrzake rasprodali mnogobrojna odmarališta i ljetovališta te s gnušanjem odbili sudjelovati u nabavci svinjskih polovica, ogrijeva i zimnice. 

Sindikati su ostali dobro organizirani u javnim službama i javnim poduzećima gdje savršeno parazitiraju u prikrivnoj kohabitaciji s vlasti glumatajući socijalne partnere koji dobijaju žgaravicu i čireve na želudcu kilaveći se u obrani radničkih prava kod poslodavca države. Tu kohabitaciju upravo savršeno, uz nešto finesa, potvrđuje ovaj obrat u kojem sindikalci okreću pilu naopako poturajući ideju o radu do 67 godina života. 

Jedinstven primjer funkcioniranja sindikata su javna poduzeća. Kako protumačiti činjenicu da, primjerice, javno poduzeće jedan od najvećih gubitaša u Državi subvencionirano s mrvu manje od milijarde godišnje (novca uglavno zarađenog u poduzetničkom sektoru, a mrva ispod milijarde je uvjetovana zakonima) ima stotinjak profesionalnih sindikalaca i trostruko više poluprofesionalaca a samo za sindikalne igre svakom od njih daje preko milion kuna godišnje. S vremena na vrijeme sindikalci „povuku“ priču o radničkim pravima ucjenjujući, kao, štrajkom. Zločesti bi kazali da i kada bi krenuli u štrajk i obustavili, hm, rad, vjerojatno nitko ne bi ni zamijetio da ne rade. Samo bi se smanjli računi za struju, grijanje i cipelarine. Čemu onda taj igrokaz? E pa svi će se u vlasti uspraviti na „zadnje noge“ i zaključiti da zaposlenici istih uvjeta na razini javnih službi i javnih poduzeća nisu isto vrednovani pa onda to treba poravnati. Svakom se doda po „nešto“ i svi sretni i zadovoljni jer su ušapili cca 2%, a sindikalci imaju materijal za samohvalu a krivulja ostane i dalje krivudava. I tu se, naravno, još dodatno provuče nekoliko „ideja“ u Kolektivni ugovor s kojima se dodatno podfutra netko iz brigade javnih uhljeba. 

I na koncu ova priča je presložena za jednu ograničenu kolumnicu međutim može nam biti tema za propitivanje i promišljanje zašto sindikalci „keze zube“ na poduzetnike i traže da Država donese Zakon po kojem bi svi morali plaćati sindikalnu članarinu. I dok se stvaratelji BND-a bune protiv raznih Komora i Udruga od kojih nemaju ama baš nikakove koristi a skupo ih plaćaju sada bi im na grbaču trebalo natovariti i sindikate čiji je stav da su poduzetnici nepotrebni. Koliko bi, recimo, vremena trebalo vječnom Vilimu i njiegovoj družini da posišu onao malo krvi što je ostalo u hrvatskom poduzetničkom tijelu? A 67 godina za sindikalce i slične sigurno nije previše ali za radnika koji preživljava radeći, zahvaljujući upravo tim i takvim parazitima, je zbilja puno.  

Zašto se šuti o mogućnosti dragovoljnog članstva u Komorama, Udrugama i Sindikatima? Pa tko voli nek izvoli.