Autor: Marjan Gašljević
I danas sam dok se razilazila neugodna proljetna magla nad Siskom odbauljao do tržnice s namjerom i zadaćom da kupim „sve po spisku“. I u to relativno rano jutro za običnog kupca tržnicu su već okupirali „jurišnici“ na različite političke funkcije u Županiji i Gradu. Jebiga, od kada sam penzić stalno po kući imam problem nedostatka kemijske olovke i upaljača. Da bih se, dakle, osigurao bar do parlamentarnih izbora za tri godine krenem tako, bez ikakve ideologije, od štanda do štanda trpajući u vrečicu sve što se nudi. Ušapio sam nekoliko majica koje, naravno, nikada neću obući u javnosti ali će mi dobro doći kada krenem u krpanje „buža“ od potresa po stanu. A i supruga voli, poslije, s njima brisati podove. Veli, najbolje kupe vodu i prljavštinu. Solidnu hrpicu olovaka i upaljača upotpunilo mi je iznenađenje u obliku špila „mađarica“. Stari ljudi imaju poslovicu: „Karta Marta, kurva tko se karta.“ Hm, da li je to i poruka stranke koja me je obradovala špilom. Ha, kockat ću se.
Na štandu moje Stranke čopor mladaca. Većina ih ima manje godina života nego ja godina u Stranci. Ja sam u trideset i prvoj. „Mogli bi pisati ljepše o nama.“ Posavjetuje me jedan mladac iza štanda pružajući mi karte. Pošto smo „svoji“ doturi mi i jednu kemijsku ispod štanda ali samo za ljepše pisanje. Ne znam kako je poslije prošao jer nas je pogledom ošinula aktivistica provjerena sa svim dosadašnjim stranačkim šefovima. Što malac, naime, ima pričati s šuftom kakav sam ja. U pravu je, mene je moja Stranka ostavila bez posla za razliku od nje. I još štošta. I sada je, naravno, problem ako pokušam zaraditi burek svojim pisanjem što oni ne razumiju. Oni će sjesti u neku skupštinu, vijeće, upravni ili nadzorni odbor a burek je njima fuj, to je za seljake. I tako 31 godinu. Sretno vam bilo, moj gebis neće zagristi u drek pa makar crknuo od gladi.
Reče mi tako i ne tako davno jedan dragi prijatelj kada sjedosmo na kavu: „O ratu i politici nećemo.“ I tako krenusmo razgovarati o Sisku.
Meni je, svojevremeno, kada sam pokušao ući u neku političku priču, hrvatski „kralj otpremnina“ rekao da, jednostavno, ne mogu biti ništa u Gradu u kojem nisam rođen. Jebiga, naš stranački standard. On je došao 30 godina poslije iz nešto veće vukojebine ali to pravilo za njega ne vrijedi. Općenito, čudna su ta mjerila i pravila.
Ja sam, dakle, nakupio 52 godine života u Sisku. Moj poštovani sugovornik s kojim ne razgovaram o ratu i politici je ovdje rođen i ako i njega neki kao rečeni „kralj otpremnina“ tretiraju kao dotepenca makar su njegovi preci došli na jedan sisački brežuljak davne 1811. godine. Ja znam da „kralj“ zna. Sisak te 1811. godine bio je samo na lijevoj obali Kupe. Na drugoj strani bijaše Prečki ili ti Vojni Sisak da bi 1884. bili ujedinjeni u jedan grad.
Razglabajući tako, ono, laički, zaključismo da je Sisak stariji od Rima kojem vrijeme nastanka datira u 753. godini prije Krista za razliku od Siska čiji se urbani tragovi mogu pratiti i do 4 stoljeća prije Krista. Mijenjao je Sisak i stanovništvo i imena ali je bio i ostao tu gdje je i danas. Sisak je povijesno uvelike vezan za Rim. U vrijeme Rimskog carstva Sisak bijaše gotovo današnje veličine i broja stanovnika. Da li je Rim „prepisivao“ od Siska ili je bilo obrnuto to možda zna „kralj“ (i Miči, naravno). A da je „prepisivanja“ bilo svjedoči činjenica da su i Sisak i Rim sagrađeni na 7 brežuljaka. Mi Siščani i oni koji se tako osjećaju možemo se ponositi što je naš najviši brežuljak sa svoja 102 metra nadmorske visine skoro duplo viši od najvišeg rimskog sa svega 52 metra.
I tako, poslije „partijske kritike“, ti klinci ne znaju za „drugarsku kritiku“ (za razliku od „kralja“, mene i Minčija, naravno) na stranačkom štandu, krenem pješačiti i obići svih sedam sisačkih brežuljaka. Da si provjetrim glavu i spustim tlak.
Krenuh, tako, od Mirilovićeva brda pa preko Lončareva brda do Stićeva brda. Lijep je to komadić hodanja za moje stare noge. Spustim se do Kupe gdje se ispružim, ona, po dalmatinski zureći u Sunce. Ma, povjerovao sam, svojevremeno, nekoj budali da zurenjem u Sunce mršaviš. Jebiga, ja što više zurim to sam deblji a i, poslije zurenja, treba mi vremena da počnem raspoznavati stvari oko sebe.
Preko Habčevog brda dobauljam do Marićeva brda. Ma da, tu na Marićevu brdu u sadašnje vrijeme završava priča siščanima i onima drugima. Počivali u miru a ja, zasad, odoh dalje do Popovog brda pa preko Tibina evo me opet na početku.
Umoran od hodanja, provjetren ugodnom svježinom dana i opojnim zelenilom proljeća stižem tu, na kavu s prijateljima s kojima ne želim pričati o ratu, i ako smo ga krvavo „izgazili“ od početka do kraja, a ni o politici, ona je „izgazila“ nas i još ne pušta. A i taj, jebeni, rat u kombinaciji s politikom nam ostaje nekako čudan i nedorečen. Da li smo stvarno bili dio toga ili su te godine samo jedan užasno ružan san kojeg, čak i usprkos njegovoj ružnoči, ne dozvoljavaju nam dosanjati.
Sutra, ili, možda, neki drugi dan odem s Vama do svakog od ovih brežuljaka jer svaki od njih ima svoju priču. Neka još iz vremena Skita, Kelta, Ilira, Segestana, rimskih robova i patricija, do Hrvata koji su se održali, za sada, ovdje na ovih 7 brežuljaka. Vremenu ostavljamo vidjeti hoće li neki novovjeki skiti zasjesti na ove vječne brežuljke zahvaljujući našoj prijetvornosti ili njihovoj probitačnosti a do tada ispričajmo te priče.
I neka netko kaže da nismo isti Rim. Čak nešto viši.