Autor:Miroslav Šantek
Ivana sjedi na drvenoj klupi postavljenoj na obali Kupe u prostoru petrinjskog kupališta. U društvu oca gleda u danas nimalo pitomu rijeku. Kupa ovih dana nakon obilnih majskih kiša raste, plavi obalu, vuče sa sobom komade drveća koje je pokupila negdje na svom putu. Protiče brzo i moćno i pored ove zgrade kupališta koju izgradiše Nijemci još za onog Drugog rata u obliku bijele lađe.
Ivana je desetak minuta prije ogrnuta žutim volonterskim prslukom uzela veliki vijenac ukrašen cvijećem i porukom na kojoj piše:Ronici za Banovinu – u spomen žrtvama katastrofalnog potresa 29.12. i spustila se do same Kupe gdje ga je predala u ruke dvojici ronioca koji su ga simbolično na trenutak potopili, a nakon toga sa svojim koegama izvukli ogromno platneno srce.
Ivana je Petrinjka. Preziva se Fiipović. Mlada cura koju tek čeka život. Kuća u Radićevoj ulici joj je nastradala. Crvena je. Neupotrebljiva. Ivana s obitelji sada živi u kontejenru. Kao i mnogi drugi ne zna kad će joj popraviti kuću. Kad će se vratiti normalnom životu. Ali jedno zna sigurno. Kaže da ne želi odlaziti iz Petrinje. Maturantica je. Još mjesec, dva i postat će cvjećarka i namjerava potražiti posao u svojoj struci. Ona je predstvanik onih ljudi koji su odmah, par sati nakon potresa pohitali Petrinji u pomoć. Tu su susreli i nju, a ona im se svim srcem priključila. Volintirala je i pomagala koliko je god mogla iako je i njena kuća razorena. Ivana je ono što je Hrvatska tih dana doista bila. Jedno veliko srce.