Kineska kanta

Prije par dana pala je neka kanta iz svemira. Baš kanta. Dosta velika je ali nije ništa naročito. Ova zapadna štampa je puna kritike. Kinezi ugrožavaju čovječanstvo. Oni ne znaju gdje će ta kanta pasti. Pa su onda  Ameri izračunali da bi taj komad rakete mogao pasti na New York ili na Barcelonu, pa onda moguće i na Singapur. Ti Ameri baš znaju računati. Jest da putanja ide od sjeverozapada prema jugoistoku, a osim toga, Zemlja se još okreće ispod te putanje pa je teško znati gdje će ta kanta pasti. O čemu se, u stvari, radi? Pa to je bio prvi stupanj neke kineske rakete. Kad je potrošeno gorivo, taj dio se odvoji i padne na zemlju. To nije ništa neuobičajeno. Osim što je ovo bio dosta veliki komad i što nije odmah pao, nego se još malo vrtio iznad naših glava. Ja to zovem “kanta” jer je to u stvari šuplji cilindar. Napravljen od aluminija, plastike i nešto titanija. Kad to padne s visine od 200 kilometara, ima brzinu od 7.5 km u sekundi. Zbog takve brzine i trenja ta kanta, kad se spusti niže u gušći zrak, skoro sva izgori. Pošto je zemaljska kugla uglavnom prekrivena vodom, onda je najveća šansa da taj ostatak rakete padne u more. No pošto je to kinesko, onda je zapadna štampa to toliko napuhala tako da te jadne Kineze bacaju u skroz nepovoljnu situaciju. 

Prije nekoliko godina je isto tako bilo s nekim ruskim satelitom koji je pao negdje u Kanadi. Godine 1978.- najprije puno negativnih priča o Rusima i njihovoj nemogućnosti da predvide gdje će taj satelit sletjeti. Onda nagađanja da će pasti na neki grad itd. Nakon što je ta kanta pala negdje u vukojebini na sjeveru Kanade, trebalo im je nekoliko tjedana da je nađu. Pogotovo je bilo panike kad se saznalo da je u satelitu bilo radioaktivnog materijala. Na kraju su pronašli 0.1% od tog materijala. Kanadski premjer Trudeau je tražio 15 milijuna dolara odštete. Rusi su platili manje od pola (3 milijuna). Uglavnom da se pronađu ti dijelovi satelita. Taj premijer Trudeau je otac ovog Trudeau koji je sada premijer. Dakle,  iver ne pada daleko od klade. 

Ako se radi o Rusima i Kinezima, e onda je na Zapadu uvijek puno galame. 

Isto je bilo kad je ruska svemirska stanica “Mir” pala na Zemlju. To je bilo u junu 1977. gdine. BBC je to nazvao najvećom nesrećom u povijesti svemira. “Mir” je težio 135 tona pa je bio puno teži od ove kineske kante od 20 tona. Na kraju je pao u južni Pacifik i nikome ništa. No, New York Times je pisao kako je to bila velika strahota. Na kraju je sve to progutalo more. Nitko nije rekao ni hvala tim ruskim kontrolorima leta jer oni su u stvari, na kontrolirani način razbili taj “Mir” bez ikakvih posljedica i štete. 

No ni Ameri, a ni zapadna štampa nemaju čiste ruke ali šute. Nitko naime, ne spominje Skylab koji je pao 1979. godine. Ameri nisu htjeli  trošiti dolare da bi Skylab kontrolirano spustili negdje u ocean. Nego su cijelo vrijeme šutjeli. Onda par tjedana prije nego će Skylab pasti, javili su da će se to dogoditi. Skylab je težio 77 tona i ne bi sve izgorjelo u atmosferi. Nešto bi ipak udarilo negdje jer je sve bilo nekontrolirano. Kongres naravno, nije dao dolare da se pošalje Space Shuttle i da astronauti odu do Skylaba pa da nešto učine da on kontrolirano padne. Na kraju su sve prepustili slučaju. Ja sam u to doba bio u RV i PVO u Beogradu. Tamo sam radio kao civilni dispečer. Dan prije pada Skylaba došao mi je telex od NASA-e s koordinatama gdje će Skylab pasti. Odmah sam pogledao na kartu u vidio da je to negdje u Indijskom oceanu. Tako je i bilo. Skylab je pao u Indijski ocean ali nešto metala je ipak uspjelo pasti na teritorij Australije. Nije bilo žrtava (sreća po Amere) i sve se zaboravilo. 

U Americi je s jedne strane bilo nešto kritike što Kongres nije mario za Skylab. No s druge strane, Ameri su prodavali majice s natpisom “I survived the Skylab chrash” (Preživio sam pad Skylaba). Neki su prodavali prazne konzerve s natpisom “ Skylab repellant” (“Skylab odbojnik”). U Australiji su pronašli nešto materijala pa su to prodavali kao suvenir. Neki su išli još dalje pa su prodavali konzerve s hranom koje su tobože pronađene nakon pada Skylaba. Drugi su prodavali Skylab pastu za zube. Na kraju se  sve zaboravilo. 

Eto, ta prazna kineska kanta od 20 tona je sad bila razlog za paniku. No, 77 tona Skylab ili 135 tona Mir su zaboravljeni. Pa zaboravit ce se i ta kineska kanta. Samo ovakvi kao što sam ja će se sjetiti i Skylaba i Mira, a i tog nevažnog satelita iz Kanade pa i ove kineske kante. Zanima me kakva će biti panika kad padne ISS (Internacionalna svemirska stanica) koja teži 420 tona. Jer i njoj će jednoga dana doći kraj.

By Marijan Jozić