Autor: Marjan Gašljević
Odlučismo, tako, supruga i ja poslijepodne prošetati najljepšom šetnicom na Svijetu, onom sisačkom, uz Kupu. Razgledati Sisački sajam cvijeća i popiti kavicu na nekoj od terasa uz šetnicu. Jedan moj dragi prijatelj iz Splita s, naravno, zagrebačkom adresom uvijek kada dolazi u Sisak bez obzira koliko vremena imao na raspolaganju, a ima ga uvijek malo, prvo pod obavezno mora sjesti na jednu od tih terasa i popiti kavu uz ležeran razgovor. Ma, k’o i većina dalmoša dugačak je skoro dva metra pa se, kao i većina dalmoša, zavali u stolicu skoro u ležeći položaj, ispruži krakove prema Kupi i gušta: „Jeste li Vi Siščani uopće svjesni koju ljepotu imate?“
Nismo, naravno.
Usput, sjeća li se itko da li je od 1967. godine kada je prvi put održan Sisački sajam cvijeća protekao bez kiše? Toliko sam puta pokisao, nagacao se raskvašenim i blatnjavim stazama oko prelijepih cvijetnih instalacija koje su vrijedni siščani izložili oku sugrađana i vratio se kući mokar i blatnjav ali ipak ispunjen ljepotom.
Razmišljao sam danas poslijepodne uz kavu gledajući slapove kiše kako teku staklenom stijenom terase kafića da bi, možda, Sisak te famozne kiše trebao zaštititi kao neki brend i koristiti ga na dobrobit svih. Primjerice, ono suša. Priroda i ljudi vape za kapljicom kiše. Tu uskaće onaj tko donosi odluke. Gradsko vijeće odmah proglasi dane u koje će se, ma od večeras ako je baš frka, održati Sisački sajam cvijeća. I taman kada kucne čas otvaranja Sajma ono prolom oblaka. Ma nešto kao one davne 34. kada je svečano otvaran Stari most. Gradonačelnica panično lovi krinolinu dok nesmiljeni udari vjetra lepršaju štikanom poculicom na glavi, viđeni i nešto manje viđeni građani u frakovima, neizbježnim leptir mašnama panično drže cilindre na pametnim glavama nespretno mlatarajući lakiranim štapovima s rukohvatom od lažne slonovače (ne znam zašto mi baš Žak pade na pamet?), ….. e, tako nekao bijaše te davne godine kada su samo najhrabriji prešli na drugu stranu mosta i utekli u sigurnost.
Da li bi se ta ideja mogla unovčiti? Ako smo manjkavi u prodaji nečeg konkretnog što ne bi prodavali vjetar i kišu?
Posrkao sam kavu i tvrdoglavo odlučio. Sajam je. Kiša je. Došao sam na Sajam i imam hodati. Matoš se ni trznuo nije dok sam prolazio pored njega. Samo zuri. Do Slave su mi već štrcali mlazovi vode iz otrcanih tenisica kupljenih u trgovačkom centru za pedesetak kuna. Jebiga, izgledale su kao prave. I to me podsjeti na neka „mračna vremena“ od, skoro, početka cvjetnog Sajmovanja kada smo u Trstu kupovali lakirane cipele za sitnu lovu. Pri prvoj kiši te lijepe, sjane cipele bi se raspale. Bile su od kartona čisto dobre za elegantnije mrtvace.
„Hodam i slikam“. Rekao bi veliki Slavo. Možda bih i ja ovakav postao neki njegov akvarel. Onako, slobodno razlivenih nježnih, prozirnih boja.
I tako bijah i ove godine na Sajmu. Ma tko što kazao i pomislio i ovakav ima svoju draž i ljepotu. Vrijedi vidjeti jer kako reče onaj moj prijatelj iz Poljica (tamo iza Splita): „Jeste li Vi Siščani uopće svjesni koju ljepotu imate.“