Prije par dana sam slučajno naletio na neki filmić na You Tube-u. Radilo se o pop muzici u Jugi između 1950. i 1979. godine. Svaki hit se vrtio samo 10 sekundi. U tih 20 godina je bilo dosta meni poznatih hitova. Dosta često se spominjao i neki Đorđe Marjanović. On je tada bio jedan od najpoznatijih pjevača. Kad sam bio mali, pričalo se o njemu pa nekom Marku Novoselu, Vici Vukovu i Cunetu Gojkoviću. Kod mene u Glini u mom sokaku živjela je neka cura koja je ludovala za tim Đorđem. Bile su u toj kući na kraju sokaka dvije sestre. Onu mlađu sam volio vidjeti kad prolazi ispod mog balkona. Bila je zgodna ali malo starija od mene pa s njom nisam baš često pričao. One starije se uopće ne sjećam ali znam da je stalno nešto piskarala o Đorđu Marjanoviću. Prije je bio neki časopis “Duga” (možda i nije bila “Duga” nego nešto drugo). Dakle, u tom časopisu su znali objaviti pisma publike. I ta cura je jako često slala pisma u kojima je uglavnom opisivala tog Đorđa Marjanovića. Tada su bili njegovi pristaše koji su se zvali Đokisti. Oni koji ga nisu voljeli zvali su se Anti Đokisti. Moja mama je znala reći kad otvori “Dugu”: “Evo opet se ona raspisala o Đorđu Marjanoviću i tim Đokistima.” Pošto je ta cura bila iz kluba Đokista, onda je samo pljuvala po Anti Đokistima. Đorđe Marjanović je imao velike podočnjake”. Kad se pojavi na TV, moja mama je znala reći: “Joj kako je grozan s tim podočnjacima.” Moj tata je onda lijepo rekao da bi mu bilo bolje da nosi naočale pa da mu se podočnjaci ne vide. To se ponavljalo svaki put kad je na TV-u pjevao Đorđe Marjanović. Možda se netko još sjeća hitova “Zvižduk u osam”, “Djevojko mala”…
Prije par godina sam saznao da se ta Đokistica zove Jagoda K. i da ponekad napiše knjigu. Znači, svog pisanja nije se odvikla. Pročitao sam jednu stranicu iz neke od njezinih knjiga o Glini ali ništa nisam razumio. Za mene piše jako komplicirano i nerazumljivo. Valjda ima svoju publiku. Ja se baš ne smatram nekom sirovinom ali kad čitam njene tekstove, nakon 3 minute mi je svega dosta. Odmah se sjetim pokojnog prof. Gojsovića koji nas je u gimnaziji davio da pišemo sa što više pridjeva. Jagoda je kod njega uvijek imala peticu, a ja jedva trojku. Zato sam i postao inženjer jer inženjeri ne vole pridjeve. Gojsovića nisam volio jer je nametao svoje mišljenje o ljepoti pisanja. Ako nema franđi u tekstovima, e onda nije dobro. I ti se slikaj jer on daje ocjenu. Ako hoćeš dobru ocjenu, onda moraš protiv svoje volje utrpati pridjeve u tekst pa se onda ništa više ne razumije. Zbilja nemam ništa protiv Jagode. Neka ona samo piše za svoju publiku i neka napuni knjigu pridjevima koliko hoće.
Dakle, u tom razmišljanju o curama iz mog sokaka i slušanju Đorđa Marjanovića, zapitao sam se da li je taj pjevač jos živ? Ako je, trebao bi već biti dosta star. Da li još ima podočnjake? Ili možda stavi naočale da ih zamaskira? I što se dogodi slijedeći dan?! Otvorim novine na internetu i pročitam vijest da je umro Đorđe Marjanović. Kakva slučajnost! Umro je od korone u 89. godini života. U novinama je bila i njegova slika u poodmakloj dobi s tim poznatim podočnjacima. Naravno, bez naočala. Nije poslušao mog tatu da si stavi naočale.. Svaka mu čast jer je ipak dugo poživio. Osim toga, bio je dominantna ličnost u 60-tim godinama i jedan od prvih rokera na Balkanu. Na You Tube-u ima njegovih pjesama, a osim toga, i dugačak članak u Wikipediji. U članku nema previše pridjeva pa je za čitanje.
Eto, ode još jedan Đole. Najprije Balašević pa sad Marjanović. Da nije obolio od korone, još bi možda poživio koju godinu. Sa 89 godina vjerovatno ne bi nastupao na pozornici ali bi sigurno pod tušem nešto otpjevao. Počivaj u miru Đole. A susjeda Jagodo, Jagodice, nemoj se ljutiti što nisam u stanju čitati tvoje tekstove. Što mogu, to jednostavno nije moj stil.
By Marijan Jozić