Jedna sasvim obična, svakodnevna priča

Autor: Marjan Gašljević

Neki dan u poslijepodnevnoj šetnji dok se nebo crnilo malo, malo prosipajući obilnu kišu sretnem u Drugoj ulici jednog prastarog prijatelja. Zbilja je jedan od rijetkih za kojeg mogu kazati da mi je prastari prijatelj. Bože, koliko se dugo znamo i koliko smo toga podijelili u to duuugo vrijeme. Toliko je običan da je, u stvari, neobičan. Ja, živičar kakav jesam, sušta sam mu suprotnost. Nikada se on niti s kim nije posvađao niti je povisio glas. Sve bi uvijek sveo na šalu i smješak. Danas, ja pješke on, kao i uvijek, na biciklu. Nekako mi se čini i da je taj biciklić oduvijek, a da je uvijek i na svakom mjestu s njim jeste. I dok je oko nas zapljuštalo, pa prestalo, pa zapljuštalo mi smo trkeljali neku svoju priču.

„Jučer mi svratiše unuci. Sjeli oni, tako, svaki u svoj kut sobe, noge digli na stolić i tapkaju po mobitelima. Riječi iz njih ne možeš izvuči.“ Sa smješkom mi priča prijatelj. 

Svojevremeno sam u jednom društvu spomenuo neku zgodu sa svojim unucima da bi me poslije toga proglasili dosadnim davežom: „Samo priča o unucima.“ Konstatirala je jedna iz društva nesvjesna da je bolje biti nečija baka nego samo baka. Poučen ovom porukom izbjegavam govoriti o njima da ne bih bio „dosadni davež“. 

„Da li tvoji unuci samo tapkaju po mobitelu?“ Nastavi pitanjem prijatelj dok nesmiljena kiša lupeta po kišobranu i starom, strpljivom bicikliću kojem je prijatelj brižno navukao najlon vrećicu na sjedalicu.

Mojih dvoje malaca puno vremena provode kod nas. Roditelji im rade pa baka i deda biju bitku. Kada su kod nas kad-kad dojade, popnu se na vrh glave, a kada ih nema više od pola dana nedostaju. Jučer predvečer, eto, nedostajali su mi pa prošećem do njihovog stana. Vani, kao i danas, vremenski urnebes. Puše, malo pada, malo ne. Svuda okolo lokve i lokvetine. „Kuda ideš, deda?“ Viče unuka u jurećem prolasku na biciklu a za njom na nekoj minijaturi od bicikla (ne znam samo gdje ju je našao) juri unuk. Mokri i blatni od glave do pete. Zajure se, tako, na travnati dio pa zadriftaju a blato prska na sve strane. Promatram ih u igri i ne zamijećujući da i sam kisnem. Smješkam se znajući da nema tog mobitela s kojim bi se oni radije igrali od igre u vodi i blatu. 

„Ma tapkaju Ti, prijatelju, i oni po mobitelu i po gadgetima ali samo ako nemaju drugog izbora za igru i zabavu.“ 

Uvijek i oduvijek sam se trudio biti s njima što više vani, na svježem zraku i u prirodi bez obzira na meteorološke prilike i neprilike vodeći, ipak, računa da ne pretjerujemo. Koje je zlo istraživati okolinu po kiši ili snjegu? Pa to je dodatna draž. Onaj tko nije probao ne zna kako su slatki nejobičniji komadići slanine i kobasice kada ih sam ispečeš nabodena na klipu na vatri ili kada, dok sjediš na čeki, iz gaja zalaje srnjak i istrči na livadu upravo tu pod tvojim nogama. Koji je krimen pasti u potok ili se zapetljati u divljem kupinjaku? 

A iz svih tih „istraživanja“ uvijek ostaju neke dogodovštine koje se pamte. Od pokušaja spašavanja zmije u Lonjskom polju, šetnje s rodom u Čigoću ili pokušaja kaubojskog jahanja na kravi u Odranskom polju te utrke s ždrijebićima. Natjecali smo se i uvijek to radimo kada nam se pruži prilika u traženju i prepoznavanju gljiva, različitih biljaka, penjanju na stablo, vožnji u kajaku ali i izrađivali fučkalice od mlade vrbove šibe ili rogove od vrbove kore. 

I onda poslije svega ne pita se previše: „Što je za jelo?“ Jede se sve što je, obično, baka skuhala, a baka, uglavnom kuha „stara“, domaća jela. „Bako, ima li „gariva“. Zaviruje unuka u ranjglu na šparetu misleći na varivo. 

I onda kako nećeš pričati o njima. Tako je, neki dan, unuku pripalo da ruča kod bake po dolasku iz prijepodnevne školske smjene. Unuku je, pak, raspored odredio posljepodnevnu nastavu na koju je išao od „svoje“ kuće. Nazove on seku i pita je što ima za ručak. Reče mu ona a on snuždeno zamoli: „Ako što ostane ponesi kući.“ 

Najbolje je, u stvari, kada meni dogovorimo zajedno. Nedavno je, tako, za ručak dogovoreno grah varivo s faširanom šniclom i zelenom salatom. Kada se sjelo za ručak unuk je nešto mudrovao. „Pa usuglasili smo se sinoć za grah varivo.“ Reče mu baka. „Jesmo, izabrao sam grah jer si rekla da mora biti nešto „na žlicu“ a sada baš nešto mi se i ne sviđa.“ Smrknuto konstatira unuk, natrga komadiće kruha u varivo, istrese izrezanu faširanu i nju „priključi“ te, na koncu, sve to smaže krckajući listove obilno zakiseljene, po njegovom ukusu, zelene salate. 

Moj prijatelju, za gadgete, zaključili su moji malci, uvijek ima vremena, a ono što prepustiš vani nikada ne možeš nadoknaditi. A odjeća. Ma oprati će se i osušiti. Na koncu, bolje ju je i poderati u grmlju nego, kada je prerastu, baciti. 

Dosadan sam ali što mogu. Protiv sebe nikako.