Autor.Miroslav Šantek
Petnaestak kilometara od središta Petrinje gdje odjekuju hladni mehanički udari strojeva koji ruše ruševine, u zelenim vrtlozima šuma Zrinske gore nalazi se selo Jabukovac. Proljetni je dan s bijelim oblacima na nebu, ljetnom temperaturom i s uvijek spremnom kišom koja se iznenada može ukazati iza šumovitih brda. Malo naroda živi u ovim petrinjskim selima. Nešto ih raselio rat, nešto bijela kuga, nedostatak radnih mjesta, a ni tu nije kraj nevoljama. I ovdje se jako osjetio prednovogodišnji potres koji je napravio veliku štetu po domaćinstvima. Raspukle se obiteljske kuće, štale, svinjci, šupe… život je postao još teži. Tu i tamo, na putu prema Jabukovcu se zabijeli poneki kontejner, ali osjećaj napuštenosti je prisutan i jak. I onda, nakon tih tužnih i depresivnih scena u ovom prirodnom zemajskom raju čistog zraka i šuma ugledah potpuno neočekivan i radostan prizor. Gradi se velika kuća. Zidana. Na dva kata. Beton se sipa iz velike ruke kamiona, hrpa radnika ga ravna, niče potpuno novo zdanje na adresi Jabukovac 2.
U seoskom dvorištu za stolom u hladu rane jabuke Petrovače sjede žene, smiju se, razgovaraju, piju tursku kavu, domaću rakijicu, jedu domaće kolače i uživaju u nadaleko čuvenom banijskom gostoprimstvu. One su ekipa iz metropole, projektanski tim velike kuće u izgradnji koje su došle na gradilište vidjeti kako napreduje gradnja i jako su zadovoljne viđenim. Ugostila ih je domaćica, sve onako kako treba, Jovanka Botužić (42), rodom iz obližnjeg sela Begovići koja se prije 20 godina udala za Božidara (44) i došla živjeti u Jabukovac. Imaju sina Mateja (16), učenika strukovne škole u Sisku. Boltužići se bave poljoprivredom i stočarstvom, uzgajaju svinje i krave, rade sir, prodaju mlijeko. Preživljavalo se i živjelo od svog rada, kao što to stoljećima već rade ljudi na selu i živjeli su u velikoj kući s tri etaže (svaka po 120 kvadrata). Jovanka i njena obitelj su živjeli u prizemlju, a Božidarov brat, majka i sestra su živjeli na katu. A onda se sve par dana prije Nove godine promijenilo.
JOVANKINA POTRESNA PRIČA
Sišla sam u podrum staviti drva u peć – grijali smo se na centralno, a kad sam otvorila vrata od peći silovito je zatreslo i srušilo cijelu peć pod moje noge i zatrpalo put prema izlaznim vratima. Ostala sam zarobljena u podrumu i u panici, ni sad ne znam odakle sam imala toliko snage da sav taj teret rukama pomaknem i pobjegnem napolje. Suprug je bio u kući i sklonio se pod štok u kuhinji, a sin je srećom bio na ulici.Nastao je veliki oblak prašine koji se 15 minuta nije razilazio. Svi pregradni zidovi su pali, kuća se razdvojila. Katastrofa.
Spavali smo šest dana u autu. Dolazili su nepoznati ljudi. Odmah nakon potresa. Nikad ih nisam vidjela niti saznala tko su oni. Donosili su pomoć, hranu, sve što treba. Nudili su nam i smještaj u Kutini i Topuskom. Da se maknemo od porušene kuće, ali mi nismo mogli ostaviti našu stoku. Naše životinje su sve što imamo. Odlučili smo ostati s njima pa što god bilo. I one su bile jako uznemirene i prije i poslije potresa. Kao da su sve to nekako osjetile. Na kraju smo unajmili kontejner. Plaćali smo ga dva mjeseca, a onda smo poslije dobili od civilne zaštite kontejner sa šest ležajeva. Ali kako staviti šest osoba u jedan kontejner. Kako sam radila i prodavala sir i vrhnje jedan naš kupac, Mario, je jednog dana zastao, vidio u kakvom smo stanju i uspio nam srediti mobilnu kućicu, a doveo je i prijatelje s mora koji su željeli svojim očima vidjeti razmjere potresa i pomoći na neki način. Došli su u naše dvorište i pitali nas da li bi mi primili pomoć od njih. Ti ljudi su poduzetnici iz Makarske i odmah su odlučili napraviti akciju koju su nazvali Makarska rivijera i prijatelji za Petrinju. Otvorili su žiro račun na kojeg su stizale uplate dobrih ljudi i odlučili su nam sazidati novu kuću, istih dimenzija kakva je i bila naša. Odaziv tamošnjih ljudi je bio velik. Cilj im je bio prikupiti oko 750 tisuća kuna i krenuti u gradnju kuće, ali se trebalo čekati da se sruši stara kuća, a to zahtijeva veliku papirologiju. Srećom, gospođa koja nam je prije potresa radila legalizaciju kuće se uključila u akciju i napravila elaborate za rušenje i građenje, zatim je došla tvrtka Zagorec koja je srušila kuću, a tvrtka Stanić je početkom mjeseca počela graditi kuću. Kažu da će ovog ljeta biti završena.
KUĆA RASTE
Kuću u izgradnji su došli pogledati i dobrotvori s mora koji su bili vrlo skromni i šturo rekli da su zadovoljni što je napokon nakon duge procedure došlo do početka gradnje, da će obitelj Boltužić dobiti krov nad glavom i da će kad budu prolazili nekad kroz Petrinju imati gdje svratiti na kavu. I gospođa iz Jovankine priče koja je radila legalizaciju i izradila sve elaborate je također došla. Ona je ovlaštena arhitektica i projektantica cjelokupnog projekta Monika Galović Rolich iz Zagreba i kaže da joj je drago što je i ona dio ovog projekta i da je s njene strane učinjeno sve po zakonu da se krene u izgradnju ove kuće. Svi najnoviji propisi u smislu statike, energetske učinkovitosti, primijenjeni su prilikom projektiranja, a kaže da se dugo čekalo na zakonske procedure i da se već moglo puno više sagraditi, ali zadovoljna je i ovim. Kaže da kuća raste i to je najvažnije. Ovaj rijedak primjer postpotresne gradnje u petrinjskom kraju došao je pogledati i pozdraviti donatore s mora i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović. Pohvalio je ovu akciju, pokudio Državu na sporosti i podsjetio da sam Grad Petrinja u suradnji s austrijskim donatorima gradi 50 drvenih kuća, a namjera je i povećati taj broj. Kaže, kontejeri su za robu a ne za ljude i da će Grad Petrinja pomoći obitelji Boltužić oko interijera i eksterijera kuće.
Pitao sam Jovanku kakvi su njeni osjećaji u ovom trenutku. Što želi poručiti svim tim nepoznatim ljudima s obale sinjeg mora koji su se uključili u ovu humanitarnu akciju koja joj gradi krov nad glavom, a ona na rubu plača reče: Svima koji su učestvovali, svima koji su pomogli jedno veliko hvala od srca od mene i moje obitelji. Zahvalni smo vam do kraja života.