Autor: Marjan Gašljević
U ovim izbornim danima mnogi pozvani i nepozvani odlučili su se natjecati tko će izmisliti i lupiti jaču etiketu za nekog neistomišljenika. Uvijek se rado sjetim meni dragog filma Tončija Vrdoljaka snimljenog davne 68. godine i scene pred sam kraj filma. Gospodin Tonči nasnimao se filmova u kojima su, svatko svoj posao, radili partizani, ustaše i domobrani. Podrobnijom i dubljom analizom njegovih filmova posebno kako sve više gazimo u ovoj našoj demokraciji lišenoj, navodno, ideoloških razlika koje su u neka davna vremena ponukale da oružjem ide brat na brata i Hrvat na Hrvata. Složena su to bila vremena tih kasnih tridesetih i ranih četrdesetih. Pokušajte, ako možete, kritički razmisliti o tim vremenima iz svih kutova pa samouvjereno kažite gdj bi ste se vi tada svrstali. Mislim da je Vrdoljak, i ako prikriveno, u tom filmu kao i drugim svojim tadašnjim filmovima uz blago gledanje kroz prste cenzure upravo gledatelje usmjeravao spram tih promišljanja. Posebno mi sjećanja potiče činjenica da sam u tom filmu naziva „Kad čuješ zvona“ bio intenzivan promatrač odmah tu negdje uz set ili, čak, i sitni statista na samom setu.
Ta spomenuta jedna scena pri kraju filma u kojoj partizani čuče na jednoj strani u pripremi napada na prugu koju brane ustaško-domobranske snage. Bojna je situacija u pat poziciji pa si bojovnici krate vrijeme povremenim pucnjem i intenzivnim dovikivanjem različitih uvreda. Poslije nekoliko uzvika „jebo majku na uranku“ i sličnih narodnih umotvorina s područja Banovine s ustaško-domobranskog položaja odjeknu: „Neslani Jovane, oš soli?“ „Ova im je jaka.“ Procijeni jedan partizan pa zapita komesara kraj kojeg je zalegao: „Daj politički ti si pametan i školovan smisli nešto jako.“
I tako u ovim, kako rekoh, ispraznim prepucavanjima bez ideja i rješenja s kojim bi se prosjećan glasač mogao zainteresirati koriste se uvelike različite etikete.
Prisjećam se iz onog „mračnog“ vremena da je etiketiranje bilo jedan od načina prokazivanja ideoloških sumnjivaca i onih koji su voljeli zabatrgati s crvene niti. Kada te netko nazove, recimo, „klerofašista“ znaj da si najebo, a kao „reakcija“ ili ti „element“ najebo si dvostruko, a ako te prepoznaju kao „slugu trulog zapada“ koji, pored svega, nosi još i traperice iz Trsta, sluša radio Monte Carlo i sakuplja ploče Beatlesa, ma, nisi najebo tretirali bi ta kao inetelektualca. Takve oni sitni cinkeri nisu cinkali, sprdali su se „pokvarenim gramofonima“ koji su proizvodili onu nesuvislu buku rocka. Njih su pazili na nešto sofisticiraniji način.
Tamo neki Ameri iz nekog instituta, a nije Sorosov, objavili neki dan da je 96 tisuća članova Komunističke Partije Hrvatske devedesetih prešlo u Hrvatsku Demokratsku Zajednicu. Među tim silnim tisućama ideološki se „prelio“ i cvijet hrvatskog cinkaroškog miljea na čelu s onima koji su bili kvalificirani smišljati one spomenute „teške“ etikete. I, svatko je nastavio, bez većih potresa, raditi svoj posao. Oni sitni i dalje su pazili što rade, što pričaju i s kim se druže „klerofašisti“, „reakcija“, „elementi“ čekajući, naravno, kakvim će etiketama sada biti obilježeni. Rockeri su ostali i dalje rockeri, ostarjeli, ofucani u ispranim trapericama slušali su i dalje rock drmajući u njegovim ritmovima a neki su, bome, zagazili i u Metallicu. Takvi, dobrano prorijeđene i često prosjede kose, ofucani i zdrmani primili su se obrane Domovine sretni trenutka kada se je nazirala samostalna Hrvatska. Punih žila andrenalina popravljenog alkoholom ali i crtom „bijelog“ ili smotkom „trave“ tresli su glavama u ritmu rocka, svoje životne filozofije, i umirali.
I onda, kao i ovih dana, zavisno od trenutnih potreba isti oni koji su i ranije pokazivali prstom nepodobne počeli su uperenom prstu dodavati etikete. „Klerofašisti“ su odjednom postali „ateisti-nevjernici“, „reakcija“ posta „unutrašnji neprijatelj“, „element“, pak, „komunjara“. Postale su to svakodnevne etikete slične onima iz rečenog filma na koje se uvijek moglo lagano odgovoriti. A onda je u upotrebu došla etiketa „jugoslavenčina“. E, jebiga, što bi rekao onaj partizan: „Ta im je jaka.“
Ma tko ih jebe. Smisliti će mo nešto pa makar danas uglavnom ne imali ni seksa, ni droge a, bome, ni pravog, „onog“, rocka. Sve samo nešto instant.