Kada će više završiti ta tranzicija?

Autor: Marjan Gašljević

Prisluškujem, usput, prijenos saborske sjednice na TV-u. Sve mi se čini, kao i u cjelom ovom predizbornom cirkusu, da se većina rečenica ponavlja već 25 godina. Dakle, Država je u tranziciji. Država nije ta koje treba upravljati poduzećima koje sve treba privatizirati i prepustiti tržišnoj utakmici. Javni sektor treba restruktuirati. I na koncu, za sve ove i mnogobrojne druge ideje koje će nas povesti u boljitak dobiti će mo nevjerojatnu hrpu love iz Europske unije. 

Neke tamo davne 1947. godine Ameri su, suočeni s viškom proizvoda i općom bijedom u Europi razrušenoj u netom završenom ratu ponudili tzv. Marshallov plan. Tim planom predviđeno je bilo pomoći Narodima i Zemljama teško stradalim u ratu financijski i materijalno bez obzira na političku orijentaciju. Plan, začudo na prvu, nije u Europi prihvaćen, a uvelike je pripomogao političkoj podijeli koja je rezultirala „željeznom zavjesom“.

Suočeni s opakom političkom konfrontacijom eoropske zemlje kapitalističke orijentacije ušle su u dil s Amerima oko ostvarenja Plana. Ameri su se odmah primili posla i počeli slati sve, od novca do industrijskih proizvoda, hrane, strojeva za proizvodnju, čak su, primjerice, u Grčku iz Misourija poslali magarce za oporavak poljoprivredne proizvodnje. Magarci su se pokazali neučinkoviti obzirom da su puno veći od Grčkih, mušićaviji i neprilagođeni lokalnoj klimi. I drugi djelovi Europe koji su ušli u dil s Amerima nisu dobili samo rečeno, dobili su i američke birokrate koji su nadzirali uporabu „doniranih“ resursa. Ameri, naravno, nisu samo nadzirali potrošnju resursa već su intenzivno pazili i njegovali njihov tip kapitalizma vodeći računa, prvenstveno, o dobrima koja će se usmjeriti prema njihovoj Domaji. Ništa, dakle, nije prepušteno slučaju što je itekako prepoznao sovjetski diktator Staljin odbivši njihovu pomoć a i prisilivši zemlje s „istočne strane demarkacijske linije“ da učine isto što je taj dio Europe, na neki način, uvelo u vrijeme četrdesetogodišnje tranzicije. 

U Hrvatskoj je, dakle, za sve kriva ta nesretna tranzicija. Da godinama otmjeno propadamo ne može me nitko razuvjeriti. Odrekli smo se svega, od ozbiljne industrije do ozbiljne poljoprivrede, otišavši toliko daleko da neki glodavci državnog proračuna čak i poduzetnike nazivaju teretom hrvatskog gospodarstva. Da zlo bude veće nismo prepoznali namjere „Marshallova plana“ pa su mnoga nacionalna bogatstva prepuštena bud zašto svjetskim igračima koji su nam svoj dobronamjerni „plan“ poklonili u šarenom papiru. Najbolje poljoprivredne parcele siju neki izvanjski igrači, prvoklasnu pitku vodu iz najkvalitetnijih izvora crpe neki vanjski igrači, krkamo šume vozeći sirovinu u tvornice nekih drugih, vanjskih proizvođača, itd… Jadransku obalu, kao posebno vrijedan resurs koji nam gospodarski koliko-toliko „drži glavu iznad vode“, uporno betoniramo krcajući apartmane do same linije mora nadajući se bogatim i neumjerenim euro-turistima zaboravivši da takvi bježe od betona i napućenih kvartova.   

Sve u svemu, da skratim, pade mi na pamet jedna hipotetička priča koja ima ili nema veze s našim „Marshallovim planom“:

Iznenadnom smrću (ne daj Bože) umre viđeniji hrvatski političar. Po ustaljenom onozemaljskom protokolu odmah ga upute na Vječni sud koji ga, pak, odmah uputi u Pakao. Pred vratima pakla političara dočeka osobno Vrag žaleći se kako u Paklu trenutno nema mjesta ali on nema izbora mora političara smjestiti. Obzirom na dobre političke veze i u “Europi” i “dole” Vrag ponudi političaru izbor u kojem može zauzeti mjesto nekog od mnogih u Paklu. Otvori mu prva vrata a ono tamo Slobo uranja i izranja iz bazena punog vode i tako cijeli dan. “Ne. Pošto sam anemičan ne bih to mogao izdržati.” Otkloni tu mogučnost a Vrag mu otvori slijedeća vrata iza kojih Tito velikim čekičem razbija kamenje i tako cijeli dan. “Ne. Stradale bi moje gospodske ruke. Molim slijedeću opciju.” Otvori Vrag slijedeća vrata a tamo na podu na leđima svezanih i raširenih ruku leži Bill Clinton a nad njime Monica radi ono što mu je radila i u ovozemaljskom životu. Zatilta političar okicama i reče Vragu: “To. To bih mogao bez problema.” Osmjehnu se Vrag i reče: “Monica, možeš ići. Dobila si zamjenu.”

Kada će, dakle, konačno ta nesretna tranzicija biti privedena svom kraju pa da počnemo ispočetka u kojem kriminal neće biti općeprihvatljiva pojava za razliku od pluralizma.