Ništa nas ne smije iznenaditi

Autor.Miroslav Šantek

ZAPALILA SE ŠKOLA. Vatra je počela proždirati zgradu, razrede, hodnike, a dim počeo gušiti učenike. Ili možda, nije bilo tako. Možda je bio i potres koji je oštetio stepenište i raspuknuo zidove. Davno je to bilo, tamo početkom osamdesetih, pa se toga više ni ne sjećam, ali znam da je na jednu od te izmišljene situacije došlo do evakuacije nas djece iz školske zgrade. I to kroz prozor. Vatrogasci su pričvrstili platno s kojim smo se spuštali kao niz neki tobogan do sigurnog tla. Uspješno smo evakuirani i bili smo spašeni. Bila je to jedna od vježbi tadašnjeg doba, a nazivala se: NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi). Naučili su odrasli ljudi djecu kako se ponašati u kriznim situacijama, pružiti prvu pomoć i slične potrebne stvari koje su danas nezamislive. Danas, za razliku od tog doba, mnogu djecu roditelji voze u školu i iz nje, pišu im zadaće, a neki se svađaju se s nastavnicima.

“MOJA” OSNOVNA ŠKOLA koja se tad zvala Ivan Rukavina Siđo, a danas Dragutina Tadijanovića je nažalost pretrpjela veliku materijalnu štetu u stvarnoj, a ne simuliranoj situaciji u prednovogodišnjim petrinjskim potresima. Onemogućena je fizička nastava, ali tamošnji ravnatelj Davor Miholjević je odmah krenuo u borbu za obnovom ove ogromne, najveće petrinjske škole izgrađene sredinom sedamdesetih, a kompleno obnovljene tik pred sam potres. Davor je uspio popraviti i obnoviti “mali trakt”, a puno veći dio škole je čekao svoj red. A onda su se pojavile dobre vijesti. Hrvati iz Bosne i Hercegovine su u mnogim gradovima počeli prikupljati novčanu pomoć za obnovu ove škole i tako su prije nekoliko dana kombiji puni radnika došli iz Zagreba u Petrinju i krenuli s radom. Na samom početku ove reportaže moram spomenuti da sam se iznenadio brojnošću ljudi iz ove firme Hidro Eko Futura. Čak 40 majstora radi na obnovi, a posao obnove je vrijedan oko milijun i pol kuna i sigurno će biti završen prije nove školske godine. Davor me vodi kroz veliku aulu prepunu uspomena. Ovdje su iz arhiva, starih ormara i sličnih stvari privremeno postavljene stvari koje su se nalazile u prostoru koji se upravo obnavlja. Stare šivaće mašine, pisaće mašine, gramofoni, pojačala, tambure na kojima se sviralo od prvog dana otvorenja škole… Ulazimo u sportsku dvoranu gdje su postavljene skele. Zidovi su se malo raspukli pri vrhu ali je sve popravljivo i ponovnoj funkciji ovog prostora će se razveseliti mnogi sportaši koji su su tu trenirali ili se rekreirali uz mali nogomet.

NA ONOM PROZORU s kojeg smo se nekad spuštali i spašavali u zamišljenoj neprilici sada je plastična cijev koja spušta šutu. Ovdje se vrlo ozbijno radi u što sam se i sam uvjerio. Ušli smo u pravi mali mravinjak ljudi koji udaraju čekićima, rukuju bušilicama, odvoze otpad napolje. Hodnicima lete veliki oblaci prašine. Skida se žbuka skroz, sve do cigle. Prostor jest ogroman, ali Davor kaže da ovi ljudi rade vrlo kvalitetno i predano. Potres je dobro zatresao Siđu ii Tadiju, ali ne daju se oni. Opet će neki novi klinci jurcati ovim hodnicima