Što košta obećati?

Autor: Marjan Gašljević

Za tjedan dana neki će izaći na birališta i razriješiti izborne dvojbe za župane, gradonačelnike i općinske načelnike. I dok se izabrani skupštinari i vijećnici već pomalo cjenkaju, jer im je cijena i tako bila jedini razlog za upis svog imena na listu obzirom da je u rijetko kojoj sredini stvar oko većine jasna, aspiraniti na mjesta župana i gradonačelnika i općinskih načelnika razbacuju se obećanjima usput pljujući po političkim protivnicima. 

Što košta obećati? Stara je maksima u političkom polusvijetu jer zaboraviti i neispuniti data obećanja i tako ne znači ništa. Sjetimo se samo koliko smo već priča popušili od izbornog ciklusa do slijedećeg ciklusa. I ako slučajno netko zapita što je s obećanjima od prethodnih izbora uvijek postoji dobro opravdanje zašto nisu ispunjena. 

I dok Banovina stenje pod bremenom posljedica razornog potresa, dok se ljudi pomalo iseljavaju gledajući kako se skoro ništa ne dešava oko stvaranja minimuma uvijete za njihov ostanak neki aspiranti za vlast usklikuju: „Birajte mene ubrzati ću obnovu Banovine!“ Naravno, kada ih izaberete neće se ništa promijeniti niti dešavati a oni će Vas uvjeravati: „Da ste izabrali one druge obnova bi išla još sporije.“ To što lokalna samouprava nema gotovo nikakva utjecaja na obnovu vidimo svakodnevno. Licemjerje događanja oko obnove ide toliko daleko da državni Stožer za obnovu na povremene sastanke oko planiranja obnove čak niti ne pozivaju načelnike i gradonačelnike. 

Izgradnje cesta, mostova čak i kozmodroma smo se naslušali. Što je izgrađeno? Svojevremeno, negdje u predratno vrijeme, biralo se načelnika općine Dvor. Dvor je i tada bila nerazvijena općina primajući subvencije od države. I ako je odabir bio „po direktivi“ ipak je taj kojeg je trebalo birati morao održati nekakav predizborni govor. I, tako, lik izađe pred drugove i reče: „Drugarice i drugovi. Birajte mene s punim povjerenjem jer zahvaljući meni općina Dvor je nerazvijena.“ 

Još se jadnije osjećam slušajući vrijeđenja, omalovažavanja i difamiranja političkih suparnika. Koliko samo u tome ima licemjerja. Primjerice, lik osumnjičen za plagiranje doktorskog rada omalažava suparnika riječima „da je svoju srednješkolsku diplomu stekao u Livnu te stoga nije sposoban pročitati njegov doktorski rad.“ Dragi Vice izgleda da ga ni ti nisi pročitao bar prema odgovoru na sučeljavanju. Kako se takav lik ili onaj pospredno nazvan „Plamenko“ jer se javno hvalio pthvatom paljenje filmskog seta uopće mogu naći kao kandidati najveće stranke zbilja je upitno ali i znakovito. Ako takva nekakva njuška može biti načelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj zašto bi onda propitivali načelnika neke vukojebine koji pobjeđuje u prvom krugu s cijela 102 glasa što ne znaći da neće primati plaću od 12 tisuća kunića ili više a „zahvaljujući njemu kraj će i dalje biti nerazvijen“. 

Jučer, recimo, zapjenjeni Škoro kandidat za zagrebačkog gradonačelnika svog protukandidata naziva „izdajicom“ zaboravivši, valjda, spomenuti da kada je on 91. branio Veliku Jabuku, četnička noga nije stupila na Manhattan, osim sporadično, pojedinačno. 

Idemo, dakle, u nedjelju glasovati. Obećavam, ništa se neće promijeniti.