Pozdrav iz epicentra

Autor:Miroslav Šantek

VISOKO NA NEBU, pod udarima jakog vjetra, veliki jastreb je raširio svoja krila i uživa na zračnim valovima. Gizdavo, kao pravi gospodar neba leti preko zelenih polja i šuma na ulazu u selo Strašnik. Prohladno je proljeće, neugodan vjetar niše travu pored puta i drvene križeve zapiknute pored ceste. Ostarjeli su i propali, a prikazuju simbolički križni put. Strašnik je oveće selo zapadno od Petrinje. Ne možete u njega slučajno naletjeti s glavne ceste Petrinja – Glina. Skriven je sa strane. Nevidljiv. Ima kilometarski uvod ničega, a onda se ukaže tabla dobrodošlice. Ovog nikad goreg proljeća s ožiljcima korone i potresa, službena oznaka sela je prekrivena naljepnicama posjetitelja koji su 29. prosinca i mnoge tjedne poslije tog crnog potresnog dana po prvi put u životu ulazili u to selo blizu epicentra razornih 6,2 po Richteru. To su ljudi koji su nesebično pohitali u pomoć noseći sve što unesrećenima treba – od novca, hrane, odijeće i obuće pa do lijepe riječi i spoznaje da netko brine o njima. A bilo ih je na tisuće. Nebrojeno. Ostavili su dio sebe pomažući ovim ljudima u tim teškim danima. Popravljali su dimnjake, krovove, gradili kuće i dovozili kampice i montažne kućice. Njihovi tragovi su vidljivi na ovoj tabli. Najviše je oznaka navijača zagrebačkih plavih, pa Armade, moto klubova, vatrogasaca, udruga, branitelja, vojske…

U STRAŠNIK nisam došao pisati o tim strahotama. Dosta je loših stvari. Sve je to već opisano. Ljudska tragedija velikih razmjera, strašne i potresne priče – izmjenjivale su se danima novinarske ekipe bezbroj medijskih kuća, a i naš novinar PS Portala je svjedočio građenju nove kuće tjednima i bio jedini lokalni novinar koji je izvješćivao iz Strašnika. Danas nema nikoga na cesti. Ali sretan je dan. Vide se tragovi stroja koji nosi asfaltnu masu, a negdje, sredinom sela kotači mog automobila nailaze na friški, još topli asfalt koji je uvertira u kompletno asfaltiranje skoro cijelog sela idućih dana. Ispred mjesnog doma koji je malo prošaran pukotinama ali je u komadu je živo. Odmah pored zgrade radi se mali paviljon. Na betonskom temelju 4X5 kvadrata napravljen je drveni krov. Brodski pod sa šindrom. Grupa mladića na krovu zabija zadnje čavle. Ovdje su već nekoliko dana i danas završavaju posao vrijedan tridesetak tisuća kuna, a djelatnici su firme vlasnika Maria Markovića.

JEDAN LOKALNI MLADIĆ se je popeo visoko na ljestve i odmotava državnu zastavu koju je ludi vjetar zapetljao, a Petrinjcima poznati mesar iz jednog trgovačkog centra i član Vijeća Mjesnog odbora, Josip Pejaković kaže da u njegovom selu živi oko 160 ljudi na nekih 60-ak kuća od kojih su mnoge s crvenom naljepnicom. Bilo je ovdje grozno i teško, ali nitko nije otišao iz sela. Ljudi su ostali na svome. Smrzavali se zimi po kampicama i raznim objektima, ali su ostali u svojim srušenim domovima. Sada čekaju da im država popravi kuće, ali bolje kvalitete nego nakon završetka rata 95 – te. Pejaković je sretan što se nešto događa i gradi u Strašniku i veli da ovo selo ima budućnost. Upravo su “ušićarili” asfalta od Hrvatskih cesta. Kaže da su godinama imali izuzetno dobru potporu Grada Petrinje i gradonačelnika Dumbovića koji je dosta toga izgradio u Strašniku. I sam Dumbović je došao vidjeti izgradnju nove sjenice koja će sasvim sigurno dobro poslužiti Strašničanima u dokolici i druženju. Pohvalio je ljude iz mjesnog odbora i najavio rušenje stare zgrade škole i izgradnju dječjeg igrališta.

USTAJALI ZRAK I MIR caruju u kapelici u blizini nove sjenice. Svete slike, prazne klupe i poneka pukotina na zidu podsjetnik su zla koje se ovdje dogodilo. Ali ovdje, u ovom omanjem prostoru, čovjek doista može naći unutrašnji mir. Iza ovih zidnina je uspavano i tiho selo koje čeka obnovu i bolje dane. Vjetar šumi kroz obližnje šume, zrak je nevjerojatno čist i ljekovit, a život potpuno usporen. Takav je danas Strašnik nakon najstrašnijeg dana u njegovoj povijesti. Ali kažu – Strašničani se ne straše.