‘Bez reza’ – filmska kolumna Ljiljane Lekanić-Kljaić

MADS MIKKELSEN – ANOTHER ROUND

„Nikad ne pijem prije doručka.“ (Churchill)

Ovogodišnjeg laureta dodjele Oscara, danski film Another Round, gledala sam još prošle godine. Sklona sam filmovima koji govore o životu profesora, jer još uvijek mislim da nešto mogu naučiti iz tuđih iskustava i da mi to može pomoći u nemirnom moru profesorske svakodnevice.

Redatelja Thomasa Vinterberga cijenim po možda najboljem filmu prošlog desetljeća Lov, a protagonista u oba filma Madsa Mikkelsena, naprosto obožavam. Od 2012. godine kad sam ga prvi put gledala upravo u tom filmu, u mom i životu mojih bliskih prijateljica zavladala je prava mikkelsomanija. Gledale smo svaki njegov film i pritom otkrivale nove skandinavske zvijezde poput navedenog Vinterberga ili moćne Susanne Bier i njenih filmova After Wedding, Brothers, In a Better World .

Za ulogu Lucasa u filmu Lov nagrađen je u Cannesu. Žrtvu histerije nakon lažne optužbe za seksualno zlostavljanje malene kćeri najboljeg prijatelja, odglumio je mikelsenovski: pokušavajući do zadnjeg razgovorom i istinom dokazati nevinost, a prostosrdno se čudeći nemogućnosti bližnjih da mu vjeruju. Iako djevojčica priznaje da je sve izmislila, pomoći nema, jer kao da svi trebaju Pedra na kojem će riješiti svoje frustracije. Svijest kako malo treba za uništiti nečiji život, kako su ljudi površni i spremni optužiti nekoga bez dokaza, te kako funkcioniraju kao čopor u filmu je maestralno prikazana. Vinterberg propituje kako funkcionira monstruozno osuđena osoba, može li okolinu uvjeriti u svoju nevinost, tko su ti pravi prijatelji i što očekivati od najbližih kad se suočiš s nečim takvim. Pitanje koje se nameće je možeš li nastaviti prijateljevati s ljudima koji su sumnjali da si takav gnjus? Jeli stigma za cijeli život? Na ta pitanja svatko treba dati odgovor, a Mikkelsen je ulogom karijere superiorno pokazao moralnog i poštenog čovjeka.

U Another Round Vinterberg ne afirmira niti moralizira alkohol, on nije ni dobar ni loš, ali sjajno prikazuje njegove posljedice i pogubnost, kao i navike danskih  tinejdžera u takozvanom vikend opijanju. Zvuči poznato? Film prikazuje problem izbjegavanja istine da u životu ne ide sve prema očekivanju, a eksperiment s alkoholom je primamljiv, ali koban. Potraga za smislom postaje neodvojiva od alkohola i to dovodi do tragedije. Mads ima urođenu karizmu za  uloge profesora, iako je sjajan u svakoj roli. Vjerovatno se tajna krije u blagim crtama lica običnog čovjeka kojemu se može vjerovati, pa zašto ne i prepustiti?  U star sustavu je on dobar dečko iz susjedstva poput velikih prethodnika Jamesa Stewarta i Jamesa Masona. U ovom filmu je pasivan profesor povijesti Martin, koji uz svoja tri prijatelja Tomija, Nikolaja i Petera proživljava krizu srednjih godina. Na proslavi 40og Nikolajevog rođendana priznaje da je neaktivan, ne viđa ljude, skoro ne viđa ni ženu koja radi noću. Postao je blijeda kopija sebe sama, a ne tako davno bio je u naponu snage, interesantan predavač blizu doktorata, imao skladan brak, bavio se jazz plesom. Ukratko, imao je ispunjen život! Te večeri obilježene iskrenošću, odluče se opijati i napisati esej o tome, ponukani Finn Skarderudovom hipotezom da se čovjek rađa s deficitom od pola promila alkohola u krvi. U početku sve ide sjajno, osjećaju se dobro, bolje predaju i postaju bliskiji s učenicima. Ne smatraju se alkosima, jer drže situaciju u rukama i mogu prestati kad god odluče. Fotografije političara koji su također pili Nixona, Brežnjeva, Johnsona, Merkel, Jelcina, Orbana, Sarkozyja i Clintona daju im alibi. A tek Churchill koji je dobio Nobelovu nagradu, pobijedio u 2.svjetskom ratu, napisao 37 knjiga i naslikao 500 slika! Sve to im postaje opravdanje. Iako im alkohol pruža vrhunsku katarzu i emancipirajuće psihološke efekte, svjesni su da treba prestati, jer stvari polako izmiču kontroli (Martina sin pronalazi na cesti, Nikolaj se pomokri u krevet). Eskalira Tomijevim pijanstvom na sjednici, jer se kao samac najviše navukao. Kad Martinu kaže „ne želiš ovo, navijam za tebe i Aniku“, priznaje važnost obitelji i zajedništva. Zanimljivo je da su inspiraciju tražili u snimkama pijanih Rusa, a pojačani dojam pijanstva redatelj postiže ljuljanjem kamere u pijanim scenama stvarajući osjećaj nestabilnosti protagonista. Zadnja scena Madsova plesa je očaravajuća, a iskustvo plesača i gimnastičara sigurno je pomoglo takvom utisku. Meni je ambivalentnost kraja sa stop fotografijom skoka u vodu  nestvarno dojmljiva. Da znam raditi filmove upravo bih se odlučila za takav kraj. Neka svatko odabere rješenje koje smatra najboljim za ovaj kompleksni, ali iznad svega motivirajući film.

Ljiljana Lekanić-Kljaić