Autor:Miroslav Šantek
SUBOTNJE JE JUTRO u Petrinji. Točno je pet mjeseci od katastrofalnog potresa koji je razrušio središte grada, zauvijek promijenio njegovo lice, raselio ljude, uništio ljudske sudbine i nanio zla kakvo se ne pamti. Zima je prošla, hladni dani su nestali, ljeto je pred vratima, a i zemlja se polako smiruje i ne trese više tako jako kao minulih mjeseci. I građani sve više prolaze središtem koje mnogi ne prepoznaju. Gledaju s tugom u mjesta uklonjenih zgrada i prazninu koja se sablasno širi. Ono što ih podsjeća na nekadašnji život je gradski plac koji je kako, tako fizički prepoznatljiv i u funkciji, a i otvorio se stari kafić na uglu. Vlasnici su sami obnovili zgradu jer čekajući državu da im obnovi zgradu, načekali bi se tko zna koliko. Nekakav minoran oblik društvenog života kola ulicama, mada je najbolje sjesti u auto i maknuti se iz te depresije i odvesti se u neki normalano izgledajući grad i zaboraviti na ove prizore koji će, kako sve više ljudi počinje shvaćati trajati dugo vremena jer ono što nazivaju obnovom ne ide brzo.
IMA LI IKAKVOG društvenog života u Petrinji? Tek lokalni knjižničari se trude održati pokoji kulturni događaj ispred svojih kontejnerskih prostorija, dogodi se poneki koncert ozbiljne glazbe u crkvenom ambijentu, a oni koji su prvi krenuli s namjerom podizanja duha i morala u srušenom gradu su najtrofejnija i najpoznatija petrinjska ekipa koja je brala medalje na svjetskoj plesnoj sceni. Natalija Antić Bjelac je predsjednica zaljubljenika u ples koji djeluju pod imenom Plesni klub Petrinia i pala joj je na pamet ideja da svakog 29. u mjesecu u 12:19 sati kad se dogodio potres u gradskom parku neka kuturna skupina koja je djelovala u ovdašnjem Hrvatskom domu izvede neki kratki program. Čisto za dušu. Da se ne ugasi vatra do kraja. Oni su bili spremni i ići protiv korone i mjera koje su bile na snazi. Korona je ipak mačji kašalj prema nesreći koju su Petrinjci doživjeli u desetak sekundi.I tako i bi. Skromno, mizerno kako je nekad znalo biti i dosta neprimjećeno, ali ipak postojano, ova ideja se održala sve do danas.
A DANAS u gradskom parku pored glazbenog paviljona, ton majstor, čovjek zadužen za razglas s laptopa pušta “borbene” pjesme s početka devedesetih, puši cigaretu i gladi dugu bradu. Oko njega se polako, kako se primiče podne počinju skupljati poneki prolaznici privučeni muzikom sa zvučnika i pjevači Hrvatskog pjevačkog društva “Slavulj” – prastari zbor koji je jedan od kulturnih brandova grada, baš kao i njihovi sugrađani koji su odlučili svirati na limenim instrumentima, a koji su upravo izašli s probe koju su održali u obližnjem Pastoralnom centru crkve sv. Lovre. Dugo se nisu skupili i zapjevali. Predugo. Prvo korona, zabrana ova, zabrana ona, pa onda potres i sve je otišlo k vragu. I njihove prostorije su uništene, sve je tih dana izgedalo očajno i grozno. Ali zbor se nije raspao. Ljudi su odlučili i u ovim nenormalnim uvjetima pjevati. Nekako, u inat.
NJIHOV DIRIGENT je kao mladić, još prije 26 godina došao u “bend”. Ekipa ga je prihvatila, on se snašao, zavolio ove ljude, zbor, grad i mada nije Petrinjac već putuje iz Zagreba na obalu Petrinjčice i Kupe, već pola života je Petrinjac. Godine prolaze, a bore ostavljaju tragove na licu. S ovim uvijek u skladu s pozicijom i prilikom, fino odjevenim dirigentom koji je moj vršnjak, sjedim na klupi parka i razgovaram o svemu što se dogodilo. Josip Degl’ Ivellio živi na trećem katu svog stana u metropoli. Za radnim stolom ga je zatekao potres i podsjetio na onaj prvi zagrebački koji je bio puno slabiji. Kad se smirio, na televiziji je vidio grozne prizore razorene Petrinje. To ga je uznemirilo, pokušavao je pozvati neke članove zbora, ali u tim trenucima srušila se mobitelska mreža. Tek kad su linije ponovno uspostavljene i kad se čuo s ljudima, pao mu je kamen sa srca. A zbor? Kaže da je sve to kao i u nogometu. Ako ne treniraš neko vrijeme ispadneš iz igre. Ali iznenadio se današnjom probom. Veli da njegovi pjevači imaju veliku želju i strast i da su s obzirom na sve te nevolje koje su se dogodile u dobrom stanju. Raduje ga i brojnost i motivacija ljudi da još dolaze na probe i budu dio zbora. Zahvaljuje i dobrim ljudima s mora koji su donirali zboru veliki kontejner koji će im služiti za probe. Tiskana je i pjesmarica, a i to je stvar koja zaslužuje posebnu priču. U rukama su mu notni papiri. “Slavulji”će otpjevati četiri pjesme, a jedna od njih je posvećena Lauri. Onoj djevojčici koja je izgubila život u potresu. Napisao ju je talijanski skladatelj Bepi De Marzi 1958. i posvetio svome prijatelju planinaru koji je poginuo. Zove se Signore delle cime (Gospode s vrhova) i ima poruku: Svi molimo da Bog, a poslije i Majka Božja Snježna otvori vrata raja i primi našeg prijatelja, a mi u ovom slučaju mislimo na našu sugrađanku, prijateljicu Lauru – veli Josip.
U 12:19 zazvonilo je zvono s tornja crkve sv. Lovre. Zvuk se čuo daleko. Leti preko ruševina, poderanih krovova i zidova. Lupa odškrinutim prozorima kuća koje strpljivo čekaju svoj konačni kraj u vrtlogu rušenja i nestaje tamo u daljini gdje se zeleni Hrastovačka gora. A kad je zvono utihnulo “Slavulji” su počeli pjevati. Natiskani u malom paviljonu malog grada s velikim srcem. Njihovu pjesmu čula je Majka Božja Snježna. I otvorila vrata.