Osmjesi na njemačkom suncu

Autor: Aleksandar Olujić

Jučer je moj prijatelj na svom facebooku postavio ovu fotografiju. Nasmijano njegovo lice i cijele njegove obitelji koja gušta na suncu. Njemačkom suncu.

Ispod fotke Sanja, zajednička prijateljica, ostavila je komentar:

„Svi vi koji ste iz Siska otišli u Njemačku, Irsku, Englesku ste nasmijani. To nam puno govori.“

Koliko istine u tim riječima!

Sjetih se stihova Alekse Šantića:

„…Sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije;“

Da li bi i danas veliki pjesnik napisao iste strofe?

Nisam baš siguran da bi. Sudeći po slici, čini mi se da frenda i njegove najmilije sunce lijepo grije. A, još k tome tamo, u njemačkoj tuđini, otkud se oni osmjehuju, ne vrijedi više ni onaj Šantićev stih: „Gdje svoga nema i gdje brata nije…“ Poveliko se društvo našijenaca, naime, skupilo tamo gore, a njihova nasmijana lica gledaju nas s profila na društvenim mrežama.

Vjerujem kako su oni mahom jučerašnju nedjelju proveli lijepo i opušteno. Nisu ih pretjerano brinula imena novoizabranih župana, grado i inih načelnika po pustopoljinama ove zemlje čiju je ljepotu nekoć Jure Kaštelan usporedio sa skladnim likom vodarice s krčagom na glavi.

Dragi Jure, krčage porazbijaše neki kojima ništa nije sveto osim eura i dollara i švicarskog franka. Ni vodarica ti nema ovdje više. Mašu nam nasmijane s nekih drugih, dalekih izvora.

Ponovo gledam prijateljevu sliku i šaljem mu „lajk“. Iskreno i od srca se radujem sreći i zadovoljstvu na njegovom licu.

Zaslužio je to!