Autor:Daniel Pavlić
Projekt koji vodim kroz udrugu KAS iz Siska namijenjen je trećoj životnoj dobi. Nedavno sam pročitao negdje da je naša županija po statistici još po nečemu posebna i jedinstvena u Hrvatskoj. Mi imamo više umirovljenika od radno aktivnog stanovništva. Vjerojatno ta činjenica ili fenomen ima i neki latinski naziv, no ne znam ga, a ako i nema, uskoro će se naći netko pametan i nazvati ga po nečemu. Zasad ću ga ja imenovati kao Banijski sindrom. Možda bi taj naziv mogao više biti epitet pojavi kada građani na izborima biraju političare koji su ih posljednjih decenija osiromašili ili uništili. No nek’ moj “Banijski sindrom” ipak bude oznaka za omjer radne snage i umirovljenika u korist umirovljenicima…
Projekt je financiran iz Europskog socijalnog fonda u sklopu programa 2014-2020., a ukupna vrijednost projekta iznosi 1.082.997,65 kuna. Kroz Projekt pokušavamo u sljedećih 30 mjeseci poboljšati kvalitetu života i aktivnosti umirovljenika. Tako radionicama posjećujemo ljude u županiji. Pojačali smo aktivnosti psihološke podrške jer je to u ovom trenutku nakon potresa i samovanja uslijed izolacije uzrokovane virusom najpotrebnije. U posljednjih 5 mjeseci sam posjetio tristotinjak umirovljenika i svima im je jedno zajedničko – željni su razgovora.Danas sam nakon tridesetak godina posjetio selo Svinicu. Selo je u majurskoj općini jedno od dužih sela koja pamtim. Dugo je više od 8 kilometara i sjećam ga se iz djetinjstva kada sam u njemu noćivao u spomen tragovima sisačko-moslavačkih partizana. Ovdje su sva sela imala svoje heroje tijekom 2. svjetskog rata koji su pružali otpor Njemcima i domaćim izdajnicima. Na to podsjećaju tek izblijedjeli spomenici koje je uništio zub vremena, ali i ljudi kojima je to očito smetalo. Devastacija ljudi koji posljedično devastiraju obilježja. Neshvatljiva poveznica…
Posjetio sam danas obitelj Eraković koja je u potresu ostala bez kuće. Sada se nalaze u kontejneru, no s osmijehom na licu jer, kako kažu, ne razmišljaju da će ih poklopiti zid. A zidovi u kući su ispucali po svim mogućim smjerovima. Sablasna tišina u sobama koje su uspjeli isprazniti prije nego se desi veće zlo. Veće zlo uobličeno u rušenju kuće. Škripi drveni pod. Sipi na propuhu žbuka. Cigle su razdvojene. Nema više života u ovoj kući, spremna je za rušenje…U dvorištu stoji bijeli kontejner, a uz njega kemijski wc. Kupatila nema nego se nekako snađu pa se kupaju u kontejneru s lončićem i banjicom. Situacija nije baš bajna, no bore se. Sretni što su ostali na svojoj zemlji, pa makar i u kontejneru.A u kontejneru koji je veličine manje od dvadesetak kvadrata, dva kreveta, stol, ormar i kuhalo. Nasuprot ulaznih vrata dva prozora. Pitam ih kako će ljeti na vrućini jer nemaju klimu?- Otvoriti ćemo prozore, napraviti propuh. – kaže mi gospon Eraković, srčani bolesnik. Njih dvoje su slabijeg zdravlja, teže se kreću. Obećao bi im da ću negdje naći klima uređaj da im olakšam ljeto, no sve humanitarne pomoći su stale. Splasnula euforija. Kažu mi da su i jutros osjetili u svom kontejneru potres. Nakon pet mjeseci ponovno je zatreslo. Jači od skoro 4 stupnja. Zemlja i dalje ne miruje, agonija i strah se nastavljaju. Još će dugo na ovim područjima psiholozi imati posla…
Prije nego ćemo otići nude nas jagodama, pravim domaćim mirisnim. Mirišu mi na djetinjstvo. Iako slatke i kiselkaste u isto vrijeme, ostaje mi neki gorki okus u ustima. Ljeto dolazi, nemilosrdno će sunce usijati i zagrijati kontejnerske domove. Oni koji imaju klima uređaje lakše će podnijeti vrućinu, no ima ljudi koji će se uz sve nedaće boriti s vrućinom u svojim limenkama…