Autor: Marjan Gašljević
Jedan, dragi mi prijatelj, se čudi kako mi se mili trošiti vrijeme na pisanje kolumni koje nitko ne komentira i nitko ne lajka na fecebooku što znači da ih nitko i ne čita. A nisu loše napisane, kaže. Bilo bi mi bolje, kaže, da se primim politike tada će mo, po njemu, više ljudi čuti.
I on, i ja, i mnogi drugi građani smo ponosni što živimo u jednoj lijepoj, samostalnoj, demokratskoj državi. Je da je demokracija mlada još pošteno ne prohodala pa joj povremeno treba i oslonac i ruka podrške kada se spotakne makar, ruku pod ruku, uz demokraciju hodao i pluralizam.
Dio života živio sam i u „ona mračna vremena“ što me baš ne oduševljava prvenstveno iz razloga što sam radi toga star. Da mi nije bilo te epizode u životu bio bih tridesetak godina mlađi. Tada se o demokraciji pričalo kao nečem lošem, ono, skoro pa anarhija, a pluralizam se svodio na činjenicu da si mogao samostalno brirati, posebno, ono kod mene, koji ćeš broj „batinih“ čizama makar je „Bata“ bio ostavština „trulog kapitalizma“ nekako je ostao u svakodnevnom govoru.
Slično nešto mi je evo i do danas. I u govoru i ponašanju i promišljanju mnogih ostale su neke navike iz onog „mraka socijalizma“. Još nešto jače od „Bate“ ukorijenila se činjenica kako što manje raditi za što veću plaću. Ajde de, posebno ako nije na nečiji teret. A jest. Pomalo mi je, čak, neobično da se već u srednjoj školi ne uči za penzionera. Lijepo završiš školu i pravo u penziju. Pa onda malo u kladaru, pa zasjedneš u kafić i izučavaš parove, pa opet u kladaru i tako prođe dan. Sutra opet ispočetka. Čisti pluralizam. Biraš koga hočeš. Hočeš Milan, Inter, Arsenal ili Real? I što ćeš više?
Eto, ja na primjer, upustiš se u neke analize pa piskaraš o politici. Umjesto da pluralizam usmjerim na kladaru pokušavam promišljati o društvenom trenutku i locirati što je, možda, dobro, a što loše u našoj sredini te kako to popraviti. A kada započneš promišljanja o politici i, općenito, društvenom trenutku uvijek izgleda, ili jest, da si svrstan na neku stranu. A čim se svrstaš na neku stranu a nisi političar nestaje tvoje osobno pravo na pluralizam čak i Milana ili Intera. A kako je u nas, za one koji nisu školovani „u srednjoj“ za penzionera prava dobrobit zaposliti se na onim poslovima gdje skoro ništa ili ništa ne radiš a plaćen si za to moraš se apsolutno odreći pluralizma jer i najmanji znak postojanja svog stava postaje brana zapošljavanju. Ostaješ, dakle, plijen surovih kapitalističkih poduzetnika koji će te, tako su nas učili „onda“, izrabljivati dok ne crkneš. I tako smo, eto, došli da je sve manje materijala za izrabljivanje pa uvozimo radnu snagu.
I da, prijatelju, svi smo mi sujetni. Netko manje, netko više. Mi, sitna piskarala još sitnijih medija, smo najsujetniji. Stalno virimo koliko nas je čitatelja pročitalo i koliko smo prikupili lajkova. Na kometare se ne osvrćemo, bar su me tako učili novinarski bardovi, a, na koncu, kolumne se i ne komentiraju. Dodatni teret u elektroničkim medijima je i odgovornost za komentar. Isto je tako činjenica da je „lajk“ na neki način supotpis čitatelja na iskazani tekst s čim čitatelj preuzima i taj dio pluralističke odgovornosti za napisano. E tu nije „Bata“, „Bata“ ti tu može završiti samo „v’riti“.
Da sam provokator, jesam. Da često pluralistički, jer iza tvrdnji stojim, oštricu usmjerim prema upravljačima, usmjerim. A da takav, sa svojim stavovima i mišljenjima nisam mnogima mio to me raduje. Posebno me raduje jer čitaju moja razmišljanja ali strahuju, ne samo komentirati već i tekst označiti pročitanim. Svoje mišljenje, obično, mi daju u osobnim susretima a često ga ostave na na mom jadnom automobilu. Što je skromni autić kriv što mu je vlasnik provokator ili budala? I kada ih upitam zašto, ako mi u četiri oka kažu da im se kolumna dopada, to ne napišu ili suprostave svoje mišljanje, za onu koja i nije tako dobra, obično slegnu ramenima „jer nije dobro da se javno odrede.“
Pa demokracija je, majku mu. Demokraciji pod ruku ide pluralizam. Pa makar se i popikavali. Ali ne, poslije antologijskog „Bate“ nama je iz „mraka“ ostao strah. Strah svojeg mišljenja. I dok ne pospremimo taj nesretni strah u roportarnicu povjesti cvijet demokracije ostati će samo beskorisna sjemenka.