Autor:Miroslav Šantek
NENO SJEDI na željeznoj ruci bagera. Ostatak ovog rušilačkog stroja se povukao nakon što je obavio svoj posao. Posljednjih dana pred očima prolaznika nestala je još jedna kuća u središtu Petrinje. Procijenjena kao opasnost za prolaznike (u ovoj ulici su sve opasne) na samom kraju Trga dr. Franje Tuđmana uklonjene su ruševine stare kuće koju Petrinjci u govoru nazivaju “Tomićevom kućom”, a koja je oštećena u potresu. Ona je jako dobro poznata Neni koji je jedan od malobrojnih Petrinjaca rođenih krajem šezdesetih baš u Petrinji. U to doba gradom su rodiljama pomagale iskusne i cijenjene babice i nije bilo potrebe odlaska do sisačkog rodilišta. Cijeli život gleda u “Tomićeve” zidove tik prekoputa njegovih prozora. Sjeća se milijun zgoda i zanimljivih trenutaka, zna sve ljude koji su u njoj desetljećima stanovali. Ali sada se je sve promijenilo. Otvorio se veliki prostor. Neprirodan i tužan. Plavo nebo i velike količine vjetra i friškog zraka pune mu pluća. I sam se iznenadio kad je ugledao taj prizor za kojeg je mislio da se nikad neće u životu dogoditi.
I NJEGOVA KUĆA je pod velikim upitnikom. Ne zna njenu konačnu sudbinu. Oštećena je u velikoj mjeri, obiježena crvenom naljepnicom i pod velikom mogućnošću da nemilosrdni stroj sruši i njene zidove izgrađene prije skoro stotinjak godina. Kao i svi objekti u ovoj “crvenoj” zoni ovdje je isključena i struja i voda. Crni mrak i tišina ju pokrivaju noću, ali to nije spriječilo one za koje građani kažu da su najgori oblik lopova – nepoznati počinitelj(i) je provalio i ukrao ono malo vrijednih stvari što su ostale u kući. Međutim, Neno ima izrazito jaku volju i želju da na ovom mjestu ponovo izgradi kuću i da sa svojom obitelji ponovo u njoj živi. Svaki slobodni trenutak dođe iz Zagreba gdje trenutno živi u porušeno obiteljsko zdanje. Čisti dvorište, uređuje ga, spašava ono što se još spasiti da. Zatekao sam ga prašnjavog od glave do pete. U gumenim čizmama i staroj odjeći došao je nekoliko sati obaviti posla oko kuće, a onda sjeda u automobil i žuri na posao, preciznije rečeno na držanje nastave studentima. On je jedan od Petrinjaca s visokim obrazovanjem. Doktor znanosti koji predaje na zagrebačkom PMF-u.
NJEGOVI RODITELJI su poznati Petrinjcima. Barbara i Božo Judaš. Oboje su nekadašnji prosvjetni radnici već duže vrijeme u mirovini. Barbara ima fotografsko pamćenje. Bez problema je jednom zgodom nabrojala imena i prezimena svih učenika iz mog razreda u doba osnovne škole. Meni osobno je trebalo dosta vremena da ih sve prepoznam, ali ona je to bez problema učinila. A govorimo o ljudima kojima je predavala prije skoro četrdesetak godina. Kao što sam ja bio njen učenik, bile su i stotine drugih, već odavno odraslih ljudi. Jedna od njih je i novoizabrana gradonačelnica Magdalena Komes. Barbara kaže da joj želi sreću na poslu, da se čula s njom i da joj je Magdalena obećala da ju neće iznevjeriti. I Barbara i Božo imaju samo jednu želju. Da svoje godine koje su im preostale na ovom svijetu provedu u svom domu u Petrinji. Pa ma kako to teško izgledalo. Ne daju se ovi ljudi. Ne gube nadu. A ona je sve što u ovom trenutku mnogi Petrinjci jedino imaju.