Autor: Daniel Pavlić
Više od 20 godina moje slike uramljuju Verica i Renata. Njih dvije imaju staklarski obrt u Sisku. Tijekom prethodnih godina uobličile su ramovima mnoge moje izložbe, no i slike koje sam dobivao od mnogih slikara, ilustratora i dizajnera. Jednostavno ne trebam ni reći koju vrstu rama i paspartua želim da uokvirim sliku, Renata i Verica bi uskladili cijeli vizualni koncep koji će krasiti zidove. Zidovi su ove godine ispucali. Ispucala je i njihova radnja, skoro da je svaki objekt u njihovom susjedstvu dobio crvenu naljepnicu. Stoga mi je bilo teško dobiti ih na telefon jer je potres onemogućio rad njihovog obrta. Prije dva tjedna sam uspio na telefon dobiti Vericu. Kaže mi da mogu donijeti Žeželjevu sliku na uramljivanje iako rijetko sad dolaze u svoju radnju.I tako je i bilo.
Uspio sam se naći s Renatom i Vericom, te u pola sata druženja razmijeniti koju riječ. Pokazuju mi štetu, pod pritiskom da opet neće zadrhtati zemlja. U dvorištu im prijeti i rušenje vidljivo oštećenog zida, kojeg u dnu samo pridržava baner kafića Cubano.I nakon par dana odlazim po uramljenu sliku koju sam dobio u paketu knjiga Danijela Žeželja, spomen na teške dane nakon strašnog potresa. Prije nego ću proći kroz prolaz kod Cubana, pogledam lijevo na zid koji i dalje prijeti padom. Trk do staklarskog obrta VIR. Pozdravlja me Verica i pokazuje uramljenu sliku. Da bi riječ rekao, baš onako po mome ukusu. I dok pružam u ruci novce da platim uramljivanje, Verica odbija primiti.- To je poklon od nas! Izgleda da si nam posljednja stranka, mislim da više nećemo raditi… – reče mi Verica, a mene u grlu nešto stegne. Zasuzile mi oči. Ove riječi su bile poput opraštanja.- Ma ne, ja želim platiti, barem uzmite za materijal. – inzistiram.- Ne, ionako je sve u radionici polomljeno, nema ovdje puno materijala. Nema ni smisla da dalje nastavimo s poslom, jer nam prijete svi ovi napukli zidovi. Jučer smo samo očekivali u onom potresu višem od 3 stupnja da će nas zid poklopiti na ulazu u dvorište. Nema ovdje sreće. – Verica mi govori dok ne uspijevam zadržati suze.
Teška je sva ova situacija. Jučer sam isto to razočarenje vidio u očima Dušana sa Zrina i Ilije iz Rogulja. Kao da su se ugasile sve nade da će biti obnove. Ljeto je i sad bi trebalo popravljati te pukotine, no ne događa se ništa posebno. Pukotine na duši su se još povećale. Dušan mi reče da ga Biskupija stišće da proda svoje imanje kako bi Crkva mogla dobiti parkiralište. Posljedice potresa…
Zahvaljujem se Verici u nadi da će obrtnici uspjeti nadići ovu krizu koja nije nastala samo od pukotina zidova, nego se dugo kuhala u našoj zemlji. Sve što se dugo kuha, mora i prekipjeti. Novi početak je neizbježan za sviju, no nekako mi je osobno žao svih tih duša koje poznajem godinama i koje zrače dobrotom. Ponekad smo svi mi tek ljudi s kišobranima na konju koji putuju prerijom života, održavajući balans da ne padnemo na tlo. Teško je održavati tu ravnotežu, pogotovo sada kada se još i tlo trese…