Tužan dan

Autor: Marjan Gašljević

Nakon jučerašnjeg uhićenja trojice, do tada, visokorangiranih sudaca Županijskog suda u Osijeku bar desetak osoba, opet visokorangiranih, izjavilo je u kamere znatiželjnih televizija: „Danas je tužan dan za hrvatsko pravosuđe.“ Da je tužan dan sigurno jest jer upravo ti koji se sada nabacuju „moćnim“ izjavama bili su u prilici „popravljati“ isto to pravosuđe. Bili su ali nisu i sada pametuju kao da je situacija u pravosuđu upravo od jučer i da se može mijenjati na „klik“, ono, kao da ugasiš i upališ svijetlo. I naravno, nitko tu nije kriv pa ni uhićeni suci uvažavajući presumpciju nevinosti ali i vjerujući da zbilja nisu krivi ma i ne znajući što im se, u stvari, stavlja na teret. Bili su samo dio sustava, ma što sada tko pričao, koji, jednostavno, funkionira na taj način. 

Općenito, situacija oko ove afere je prekomplicirana da bi je samo tako rasščlanili. Na koncu, uvjeren sam, ceh ove zavrzlame platiti će, sigurno, samo hrvatski građani. Kao i desetke i stotine puta do sada stvari će se kotrljati, slično kao i s ovim našim nesretnim i tragičnim potresom, najprije jako pa onda sve slabije i slabije dok ne utihne. „A gdje je sir?“, pitati će netko. „Nema sira!“, stići će odgovor negdje iz tamnih uglova pravosudnih podruma. 

Koliko je, u stvari, jučerašnji dan „tužan dan“ za običnog, prosječnog hrvatskog bokca i tako je nebitno u moru „tužnih dana“ koji su mu se prevalili preko leđa. Tom prosječnom hrvatskom bokcu ništa se i tako neće promijeniti. Njemu su „tužni dani“ odavno a još tužniji od dana tog nesretnog potresa kada su mnogi ostali i bez ono malo bokčije s kojom su i na kojoj su životarili. Stotine tisuća i milioni nečaga koji su putovali oko Mamića i uhićenih sudaca i poduzetnika, vrtoglave sume koje ti prosječni, hrvatski bokci ne znaju niti napisati oko raznih Kovačevića, Vidoševića i tko bi ih sve znao pobrojati nikada neće biti vraćeni istim tim prosječnim, hrvatskim bokcima makar su, nedvojbeno, mrvu po mrvu, upravo njima uzeti. 

Da je i drugačije, obrnuto, recimo, istim tim prosječni, hrvatskim bokcima ne bi bilo ništa drugačije. I opet bi im elaborat za rušenje potresom srušene kuće koštao 12 tisuća kuna a rušenje s odvozom i preko 10 tisuća oera, a gradnja novog objekta, e to je već naučna fantastika. Zanimljivost je ovdje da se, bar tako kažu, u Zagrebu može dogovoriti rušenje s plaćanjem „na ruke“ dok je to ovdje „po zakonu“. 

I tako, odabrani građevinari elaboriraju, ruše, odvoze, melju, navoze. Ako se tko sjeća nekih tamo šezdesetih – sedamdesetih išli smo u ciglanu kupovati „škrap“. Naime, tako se zvao onaj lom cigle i crijepa koji je bio savršen za nasipavanje blatnjavih, seoskih dvorišta. Nije se mljeo, nije bio skup i s njim, upravo takvim dvorišta bi dobila odvodni „cerklaž“ a poravnati „škrap“ bi zasuli pijeskom koji bi, da nije bilo „škrapa“, jednostavno, utonuo u blato i ne bi bilo nikakvog efekta. A ovdje se taj građevni otpad, pandam „škrapa“, melje i navozi, kažu, po cijeni od devedesetak kuna. Sukladno onoj pepelničkoj „bio si prah i u prah ćeš se pretvoriti“ prva kiša tu ciglenu prašinu vrati u njezin početak. 

Dvjestotinjak banijskih ili skoro petstotina zagrebačkih „tužnih dana“ s tim ili bez toga neumitno protiče. Postoji li još imalo nade, u onih u kojima je bilo, ili ne nikoga, na koncu, ne zanima. Uvijek, kad vozim banijskim cestama, pogledom tražim gradi li se negdje nešto. Nema, uz te ceste, više nikoga. Samo, tu i tamo, pokoji stanovnik koji baulja oko kontejnera koji mu je, kao, privremeni smještaj zarastao u travu kao i hrpe građevnog materijala koje bijahu njegovo domaćinstvo. 

U međuvremenu novoizabrani se ustoličuju. Svi su se oni dočepali vlasti obećavajući ubrzanje obnove. Naravno, da njih niste izabrali i da je ostala ona stara vlast (makar to bili i oni) obnova bi išla još sporije. Neki poraženi pružaju otpor i „ne daju“ svoju fotelju. Negdje je bilo, kažu, da su poraženom načelniku nosili hranu na prozor općinske kancelarije koju nije htio otključati da mu novoizabrani ne „uleti“. Nosili su mu i odnosili, govori se, čak i kantu. 

Sutra je Dan Sisačko-moslavačke županije. Što ćemo slaviti? Snimanje horora u razrušenoj Glini? To je, valjda, jedino pozitivno što se dešava. 

Dan je i rođenja braće Radić. Ne bi, možda, bilo na odmet prisjetiti se njihovih riječi: 

Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!“