Uspomene u parku: Predmeti iz ruševina na cvjetnoj gredici

Autor:Miroslav Šantek

SVETO DRVO starih Slavena je lipa. Karakteristično drvo petrinjskog kraja na samom početku ljeta širi miris svojih cvjetova zrakom. Sve miriši na najljepše i najugodnije godišnje doba, a kroz stoljetni park, mjesto zelenila, hlada, mira i odmora kakvo nadaleko ne možete sresti čuju se glasovi ljudi koji su došli uživati u dokolici i bar na trenutak pobjeći od svakodnevnih problema. Pogledate li snimke drona iz zraka, primjetit ćete da je ovdje sve netko davno u centimetar izmjerio prostor i osmislio ga na najbolji mogući način. Šetačke staze su uklopljene u u umjetničku galeriju, crkvu, župni dvor, glazbeni paviljon, vremenjaču i fontanu. Sve ovo podsjeća na manju verziju zagrebačkog Zrinjevca, okruženo je spletom ulica stare gradske jezgre i prepuno je drveća i ukrasnih grmova i cvijeća za koje brinu iskusne i vrijedne ruke ljudi iz lokalnog komunalnog poduzeća. Nerijetko se ovdje mogu vidjeti prava čuda napravljena od cvijeća. No, ovih dana, na jednoj prekrasnoj gredici pojavile su se stvari koje nemaju veze sa cvijećem. Uspomene nečijeg života prije potresa.

ČOVJEK ME je pitao bojim li se ući u raspuklu zgradu kojoj nema spasa. Njegov je stan na katu zgrade i on je došao obići taj dio njegovog života koji će uskoro nestati, na neki način se zauvijek oprostiti od njega, a ja sam pristao na tu avanturu. Stepenice su bile razvaljene, zidovi raspukli, ostali stanovi napušteni i da je u tom trenutku “udario” još jedan jak potres – bilo bi vjerojatno grdo. U stanu se još uvijek nalazio okićeni bor za Božić i hrpa razbacanih stvari koje će ostati i sačekati konačni kraj rušenja i pretvaranja u bezličnu masu. Naslonio se na prozor koji gleda prema parku i rekao da se s njega vide čarobni zalasci sunca. Kaže, bolje nego u Zadru i da će mu to faliti. A na katu, u sobi njegove kćeri otvorio je vrata sobe ispod kojih se nalazila duboka provalija. Udahnuo je taj predvečernji zrak punim plućima, pogledao preko srušenih petrinjskih krovova negdje u daljinu i onda smo napustili taj prostor. Nekoliko dana poslije od te kuće i svih tih stvari nije ostalo ništa. Samo prazan prostor i ponešto ostavljenih predmeta u šuti.

NINA PANJAN, djelatnica Komunalca, stručnjak za sve vrste drveća i cvijeća. Osoba koju, ako ste u kvizu kod Tarika Filipovića i zapeli ste na pitanju iz ove domene, bez razmišljanja možete nazvati i dobit ćete pravi odgovor je došla na ideju da jednu novu cvjetnu gredicu pretvore u “potresnu gredicu”. Obišla je ruševine oko parka, pokupila nekoliko predmeta koje kamioni nisu odvezli i sa svojim radnim kolegicama ih postavila posred gredice. Ukazala se prava umjetnička instalacija. Potresna umjetnost. Uspomene stanovnika koji više ne žive na tim adresama jer fizički ne postoje ni zgrade ni kućni brojevi. Stolica, džezva i šalice za kavu, prozor, teglice za cvijeće, čitanka iz stranih književnosti .. sve je to mali dio nepostojećeg muzeja potresa na otvorenom. Bolna, surova, realna i zastrašujuća stvar. I putokaz za neka ljepša vremena koja moraju doći. Iza kiše dolazi sunce.