Autor.Miroslav Šantek
MIRAGE JE BIO ŠMINKA.Fina, udobna šminka onog postratnog doba kad je sve još mirisalo na ruševine, barut, rat i bolji život koji nikad neće doći. Nazvan po francuskom borbenom avionu ili možda ne, bio je to veliki, udoban kafić u samom srcu Petrinje. Smješten u kući stare, urbane gradnje čiji su prozori i ulazna vrata gledali na gradski park. U to doba, ranih dvijetisućitih kad je postojao, još uvijek sam pušio, pa sam često znao u oblaku dima i uz gutljaje fine kave koja se tamo mogla popiti, promatrati kroz prozor život koji teče s druge strane ceste. Ljudi su stajali na staroj autobusnoj stanici šuplje nadstrešnice koja se svako malo krpala, čekali su autobuse koji su u to doba značajno više prometovali nego danas, a postojao je i kiosk lutrije i brze hrane. I Petrinja je tada imala više stanovnika nego danas. Bilo je još uvijek tragova nekog gospodarstva, daleko od onog prijeratnog bogatstva, ali postojala je neka nada da političari neće zajebati ovaj narod koji je teško propatio i koji se borio za udoban, bogat, lijep i čist grad.
POSLIJERATNE IZGUBLJENE GENERACIJE mladih su u Mirageu odrastale. Nisu imali nekog velikog izbora zabave, a ovo mjesto je davalo osjećaj nekog prividnog luksuza i provoda. Obližnji Sisak je bio puno bogatiji i s boljom ponudom zabave, ali Petrinjci su zavoljeli Mirage i ovdje provodili razuzdane noći. Pogotovo u zimskim mjesecima kad bi se vikendom u njega natiskalo toliko ljudi da se jedva prolazilo do izlaznih vrata. Mjesto gdje se uvijek moglo vidjeti ijepih djevojaka i gdje se moglo dobro napiti, a poslije toga utažiti nesnošljivu glad u spasonosnoj pekari u neposrednoj blizini uz burek ili pecivo. U Petrinji, nikad, pa ni danas, ne možete ostati gladni usred noći. Kruha uvijek ima. Ali Miragea odavno nema. Taj kultni kafić trajao je neko vrijeme, a onda se zatvorio. Na njegovom mjestu se otvorilo nešto posve drugo, što je trajalo sve do katastrofalnog potresa današnjih dana. Ovih dana gledam kako bager ruši tu kuću na uglu Trga dr. Franje Tuđmana i ulice Ivane Brlić Mažuranić. Lomi sve one glasove utkane u te zidove. Miraga više nikad neće biti. On je nestao još prije desetak godina i više. Ali, netko ga se uvijek sjeti kad prođe pored tog mjesta.
