Hrvatsko proljeće

Autor: Marjan Gašljević

Danas, na 50 godišnjicu Hrvatskog proljeća, slušam i čitam promišljanja „proljećara“ o tim danima buđenja hrvatskog nacionalnog bića. Naravno, kao i u svim drugim prisjećanjima na dešavanja iz starije i novije hrvatske povijesti u „vlak“ prisjećanja ubaci se, tu i tamo, pokoji slijepi putnik. Mi smo, jednostavno, naučili i, nekako, prihvatili činjenice da nam povijest „prilagođuju“  različiti likovi s ruba istih tih događanja koji svojom slatkorječivošću mogu svoju priču postaviti kao apsolutnu i neprikosnovenu istinu ma koliko ona i na prvi pogled bila neodrživa. Iz prisjećanja tih istinskih proljećara pouzdano znamo da su, nakon gušenja Hrvatskog proljeća, bili itekako u nemilosti aktualne vlasti. Njih, tih sedamdesetih, nisu postavljali za sekretare poduzeća, rektore sveučilišta i predsjednike raznih samoupravnih organa. Njima je, ako su ipak uspjeli izbjeći robiju, pripao neki zakutak u kojem su morali biti kuš. Stoga, danas, kada vam se netko razbahati svojim sudjelovanjem u Hrvatskom proljeću a u svom CV ima tih sedamdesetih i osamdesetih rukovodnih putešesvija znajte da je sigurno sudjelovao u Hrvatskom proljeću ali isključivo i pouzdano na drugoj strani. Cinkao je i svjedočio protiv onih kojima je bio trasiran put ka robiji. 

Tih dana prije 50 godina bio sam srednjoškolac u Zagrebu. Klinac sa sela koji je pokušavao živjeti Zagreb punim plućima. Sve ono što se dešavalo oko mene i mojih školskih kamarada za nas je bilo teško, ili čak, neprepoznatljivo. Nikako nam nije bilo jasno zašto milicija krpači po Trgu. I ako nam nije bilo jasno bilo nam je zanimljivo. Zajebavati miliciju na neki je način inicijacija dripaca koji su radi tog posla uredno markirali iz škole, a sutradan bi u razredu bio „glavni“ onaj koji je donio plavu crtu od milicijskog pendreka preko leđa. Stanovao sam s rođacima, listom studentima, koji mi ni sami nisu znali previše pojasniti osim da „sutra“ ne moraju na predavanja. 

Nedaleko od mjesta stanovanja na Trešnjevci u jednoj sporednoj ulici bio je restoran „Zrinski“ u koji sam s njima odlazio u večernjim satima. Skucali bi za „litru i vodu“ te s drugima koji su se tu okupljali slušali Vicu Vukova i pjevali hrvatske budnice dok nas ne bi milicija razjurila. Te su mi pjesme bile tako nekako „domaće“ da u njima nisam prepoznavao ništa posebno što je znalo razjariti milicajce. Nema veze, bilo je zanimljivo. I tako, sudjelovah u Hrvatskom proljeću ni kriv ni dužan ne znajući ni sam radi čega. Naravno, sekretarsko mjesto nisam dobio ni tada, ni poslije. Ta su mjesta oduvijek rezervirana za neke druge. Meni je bio namijenjen po rođenju i odgoju pendrek, šmrk a poslije i metak. Tko mi je kriv što ne znam i na sitno cinkati pa da bar ulovim pokoju dnevnicu. 

Gušenjem Hrvatskog proljeća Hrvatska je ušla u vrijeme Hrvatske šutnje. Tih dvadesetak godina, što bi se izvuklo iz naziva, Hrvatska baš i nije šutjela. Šutjeli su mediji ušutkani despotskim režimom koji je revno, preko svojih provjerenih dušebrižnika, pratio šuška li se što među ljudima. A šuškalo se, šuškalo. 

I danas kada građane zapitamo da li je bilo bolje u „onom“ sistemu ili sada mnogi će dvojiti ili odgovoriti da je tada bilo bolje. Sigurno je bilo bolje ali onima koji nisu „šuškali“. Ti su i tada, a na žalost, često i danas bili dio vlasti ili bar „pri“ vlasti ostvarivši si zavidne materijalne resurse a društveno se držeći „skupa“. Kako ona, recimo, galdovačka komunjara (pazite, komunjara i komunist su dva jako različita pojma) koji je uredno dojavljivao tko ide u crkvu dobro materijalno potkovan danas dojavljuje tko ne ide? Jadni su oni kojima je „tada“ bilo bolje.

Upravo iz te Hrvatske šutnje osamdesetih cima me strah današnje šutnje. Ne to što svaki građanin može javno govoriti (skoro) što hoće već činjenice pokušaja ušutkavanja medija koji malo slobodnije analiziraju hrvatsku političku scenu i događaje u i oko nje. 

Zgodno se je i poučno danas izrazio jedan od vodećih proljećara rekavši da se despotizacija ne može mijenjati, što je i sam iskusio kroz Hrvatsko proljeće, jer se despotizacija može samo rušiti i jedino na taj način, a u korist Naroda, zatrti.