Autor: Marjan Gašljević
I ako je prošlo dosta vremena od izbora pred koje je Božo Petrov kod javnog bilježnika ovjerio onu famoznu izjavu s kojom je, kao, isključio koaliranje s nekim političkim opcijama da bi odmah nakon izbora pogazio potpisano znajući da takav potpis ne vrijedi ništa. Božo je ušao u „prvu hrvatsku političku ligu“ u kojoj se, od sezone do sezone, bori za opstanak. Koliko će još sezona ta igra potrajati ovisi i o „slobodnim igračima“ na političkom tržištu koji svoj trenutni zvjezdani status na hrvatskom medijskom nebu pokušavaju kapitalizirati kunući se u svoju „neovisnost“.
U Hrvatskoj se, upravo, privodi kraju parada lokalnih izbora u čijoj smo se zori naslušali svašta. Obećanja koji se ne bi postidio niti Munchausen ali i zaklinjanja u ideologije koje ni pod koju cijenu neće biti prepuštene bujici kapitalizacije političkih rezultata. Tekme su se bile razmahale na svim razinama, od seoskih liga pa sve do i one Prve a kada su birališta zatvorena krenuo je, usprkos epidemiološkoj zabrani, veliki sajam prije koga su se svi, ama baš svi, napuhavali o svojoj „velikoj izbornoj pobjedi“.
Da su ovi izbori bili drugačiji slutilo se i prije njih. I stvarno su bili dosta drugačiji. Na „svoje“ su došli „neovisni“. U mnogim sredinama izbornu pobjedu su odnijeli neovisni načelnici i neovisne liste izbacivši iz igre stare, ofucane stranačke kadrove čije su se vještine kroz dugotrajno vladanje uglavnom svele na žderanje enormnih količina janjetine i kulena dok im se „leno“ svekoliko rastakalo.
I nakon izbora ispostavilo se da u preko polovice lokalnih jedinica tzv. samouprave pobjednici nisu u mogućnosti sastaviti vijećničku većinu pa je počeo „prijelazni rok“. Poslije Bože, koliko znam, nitko nije posegnuo za vjerodostojnošću potpisujući nešto kod javnih bilježnika ali smo se naslušali zaklinjanja na sve kombinacije s kojima sigurno neće surađivati. I upravo tu je do izražaja došla sva veličina politički neovisnih. I sada kad se privodi kraju „prijelazni rok“ izuzetno je zanimljivo analizirati putove i stramputice lokalnih jedinica koje su, protivno svim zakonima ideologije, posložile vlast. U Komiži je, primjerice, HDZ i SDP koaliranjem izbacio iz igre „neovisne“. U interesu građana? Kaj ne? A koliko je sličnih, manje ili više, neprirodnih koalicija zbiljski je teško izbrojiti. A gdje je onda ideološka razlika? Ideologija hrvatskih političkih opcija je, prema tome, prodaja muda pod bubrege za naivne građane dok vlast krka janjetinu.
Zanimljiv je rasplet koji se, zasad, ne nazire i u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je Boban postigao „kolosalnu pobjedu“. Biti će zanimljivo promatrati tko će u toj priči popustiti i „u interesu građana“ prihvatiti zov neke vladajuće kombinacije. Ili da Boban, kada su ga već „na sitno“ izabrali posegne za svojom provjerenom uspješnicom i potpali „one druge“.
U Zagreb su bile uprte oči cijelog političkog svijeta i polusvijeta i ako su rezultati bili sa sigurnošću predvidljivi. I dok se zagrebački pobjednici batrgaju s onim što su zatekli njihovi politički protivnici nervozno očekuju i najmanji potez novoizabranih da bi se na njih bacili u maniri pregladnjelih lavova zaboravivši da upravo oni imaju itekako svoje šape u svom tom kalu pa se poslije uhićenja nekoliko muvatora gradskim novcem čudom čude kako je to moguće da u Zagrebu ima kriminala a oni za to nisu znali. Zbilja, kako je moguće? Oteli se, eto, neki iz kartela. Hm, neovisni?
I na koncu ostaje zanimljivo pitanje, u koliko će se, od 588 lokalnih jedinica u kojima su provedeni izbori, ući u neke nove izbore jer nije konstituirano Vijeće ili Skupština. Nešto se ne sjećam takve prakse i običaja. „Sve se vraća, sve se plaća“. Stara je poslovica, a koliko u njoj ima istine već smo vidjeli, a tek sada donosiocima tzv. „Lex šerifa“ ili ti Zakona kojim je svojevremeno onemogućen mandat Vlahušiću taj propis „ide na nos“ jer bi im itekako dobro došao pa bi, bez njega, lomili i načelnike kojima je ovako skoro pa svejedno ili im, čak, ide blago u korist ostavljajući ih u nadi da će si popraviti sliku vijeća u nekim mogućim novim izborima koji vjerojatno neće nikad doći jer „neovisni“, ma što govorili, ipak najviše vole sebe i svoju foteljicu koje su se, eto, dočepali.