Danas sam odlučio otići u ured. Ured mi je 4 km od kuće. Vrijeme je lijepo pa sam odabrao da odem autobusom i vratim se pješke. Barem ću imati razlog da hodam 4 km. I ovako i onako mi je potrebno kretanje. Eh, da sam barem onakav sportski tip kao onaj Mix iz Gline. Vi ste za njega sigurno čuli. Pisao sam jednom o njemu. Mix je najbrži čovjek u Glini i okolici. Svaka mu čast što ima toliko volje i toliko jake mišiće da trči maratone i ostale udaljenosti. Ja mu se divim. Zbog njega sam odlučio danas prehodati 4 km. Mix mi je uzor!
Krenem ja tako s mojim ruksakom u kojem je laptop i sve stvari potrebne za ured. Pređem ulicu i dođem na autobusnu stanicu. Nisam čekao ni 2 minute, pojavi se autobus. Skeniram kartu i krenem prema sredini gdje ima mjesto za stajanje. Kod nas su elektronske autobusne karte koje se automatski napune lovom s mog računa. Kad uđem u autobus, onda mi registrira GPS poziciju. Kad izađem iz autobusa moram opet provući kartu kroz scanner pa mi onda naplate vožnju ovisno o GPS udaljenosti.
Dakle, kad sam se smjestio u autobusu na mjesto za stajanje, kaže mi jedna curica: “Gospodine, hoćete li sjesti?” Vidim da je to neka mala srednjoškolka, možda iz prvog srednje, indijski tip s maskom. Kod nas su u autobusima i vlakovima maske obavezne. “Ne,” kažem joj “ hvala, cijeli dan sjedim pa sam sretan ako mogu malo stajati, hvala ti lijepo”. Ta indijska curica je stvarno dobro odgojena. Za primjer svima, a pogotovo Holandezima. Od ovih domorodaca se tako nešto ne može ni očekivati. Oni su “tobože” slobodno odgojeni. Ni roditelji im nisu bolji. No ova curica me stvarno očarala. Kad je autobus došao u centar grada, puno ih je izlazilo van, a ona je stala na stranu i pustila nekoliko starijih osoba da izađu ispred nje. Zar to nije za primjer?! Tako nešto nisam dugo doživio. Svaka čast nepoznata curice! Za mene je takvo ponašanje normalno jer sam tako u Glini odgojen. U doba kad sam rastao, dio odgoja su mi dali roditelji, a dio sam naučio u školi. Čak i u glinskoj gimnaziji nas je Momčilovićka učila kako da se predstavimo starijoj osobi i kako da se rukujemo. Nadam se da su te tradicije još uvijek ostale. Ova mala Indijka očito je to naučila. Osim toga, uopće ni ne zna da me motivirala da ja o njoj napišem priču.
Malo kasnije sam sredio misli. Ovakav događaj može značiti i nešto drugo. Izgleda kao da sam ostario i da je to postalo vidljivo. Možda i hodam sporo i nesigurno pa da me mladi sažaljevaju. Možda to prije nisam doživio jer sam barem izgledao mlad i brz kao Mix. Nikad se ne zna o čemu se radi. Jedna stvar je važna i to recite svima: poštujte starije. Vrijeme teče brzo (Tempus fugit) i dok kažete “prijestolonasljednikovica” i vama će se netko ustati i reći: “Gospodine/Gospodjo, hoćete li sjesti?”
By Marijan Jozić