Slikom s kraja na kraj Banovine

Autor: Marjan Gašljević

Hrvatska Banovina čini velik dio SMŽ. Često lutam tim područjem izazvan prelijepim pogledima, svježinom prirode i iznenađenja susreta s divljim životinjama. Ljude je teško sresti na tim zapuštenim, neprepoznatljivim putovima koji su nekad bili ozbiljne prometnice. Prije ćeš sresti krdo divljih svinja koje, u nekom svom poslanju, uopće ne reagiraju, ili će te proplanci iznenaditi krdom plahih srna a i jelen, dok se diže jutarnja maglica, nije iznenađenje.


Mnogobrojna sela i zaseoci bez ijednog stanovnika često djeluju zastrašujuće. Čovjek se naježi promatrajući kuću u kojoj je nekad netko živio kako svoje moćne greda savija pod stegom divljih lijana a nad raspucanim kamenim temeljima koje je rastočila uporna i sveprisutna rakita. Ono što nije dokosurila priroda kroz tridesetak godina, posebno od pobjedonosne Hrvatske “Oluje” dokosurio je razorni potres iz prosinca 2020.


Prepoznajem kućice sagrađene u poslijeratnoj obnovi. Već dobrano u zagrljaju šume i šikare dišu posljednjim dahom očekujući gospodare koji bi im vratili dušu. Nada umire posljednja, kažu. Nada je, međutim ovdje davno umrla što, kao da govore, ozelenjele grane uporne rakite koje su uspjele provaliti čak kroz zatvorene “škure” mnogih od tih kuća. One su sada gospodar i kuće i njezine duše.


Na jednom mjestu, duboko, jedva vidljivo u bujadi i kupinjaku raspelo. Desetak metara od ceste, a Razapeti kao da pruža ruke spram neba: “I opet ste me ostavili!”
Fotografije, kažu, govore tisuće riječi. Evo ih. S kraja na kraj Banovine.